Opće je prihvaćena teza kako su se američki sindikati u povijesti izborili za 8-satno radno vrijeme, godišnji odmor, zabranu iskorištavanja djece za rad i slično. Svake godine na Praznik rada i naši mediji ponavljaju istu tezu.

Američki znanstvenik, autor i ekonomist Steven Horwitz, istaknuti član Instituta za humane znanosti u nedavnom je članku na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju FEE.org objasnio zašto je ta teza netočna.

"Oni koji to tvrde pogrešno tumače povijest. Nismo mi humanizirali kapitalizam, kapitalizam je humanizirao nas. Bogatstvo koje je stvoreno kapitalizmom omogućilo nam je da budemo humani i da si priuštimo sve što nismo mogli dok je previše ljudi živjelo na rubu opstanka. Ne možeš imati 8-satno radno vrijeme dnevno i 40-satno tjedno kad uvjeti to ne dopuštaju jer ogromna većina ljudi ne bi preživjela. Nisu radnici radili prekovremene, niti su se djeca zapošljavala, zato što im je netko prislonio pištolj na čelo i prisilio ih na to. Radili su zbog sebe, jer su morali da bi preživjeli. I oni bi voljeli, baš poput nas, da su morali manje raditi, da su imali veće plaće i da je manje članova obitelji moralo biti zaposleno. Ali, kad nema dovoljno kapitala, onda se mora raditi više da bi se preživjelo."

Horwitz podsjeća da je i austrijski filozof i ekonomist Ludwig von Mises još u prvoj polovini prošlog stoljeća naglašavao kako stvaranje kapitala dovodi do boljih radnih uvjeta i prosperiteta srednjeg sloja. "Plaće radnika ovise o njihovoj produktivnosti. Kad radnici stvore više, imaju i bolje plaće, a potom i manje potrebe za prekovremenim radom da bi preživjeli."

"Kad se vlasnici kapitala natječu na tržištu za radnu snagu, da bi pridobili bolje radnike moraju im ponuditi veće plaće. To znači, što je kapital veći, radnik će imati veću plaću i bit će primoran manje raditi tijekom tjedna. Povećanje kapitala na tržištu smanjilo je broj radnih sati koje su ljudi morali odraditi za život. Taj je proces bio u tijeku puno prije formiranja velikih sindikata i Vladinih regulacija tržišta, a trend ovog procesa nije se mijenjao kad su se pojavili sindikati i kad je država počela regulirati tržište."

Horwitz navodi i riječi dječjeg povjesničara Stevena Mintza kako su plaće za djecu od 10 do 15 godina starosti donosile oko 20 posto ukupnih prihoda svakom domu. Da to nije bilo prijeko potrebno za preživljavanje, roditelji sigurno ne bi slali svoju djecu na posao.

Clark Nardinelli, autor knjige "Dječji rad i industrijska revolucija" također je potvrdio da je na prekid dječjeg rada utjecalo povećanje bogatstva stanovništva prije nego državni zakoni. Broj radno aktivne djece u Velikoj Britaniji početkom 19. stoljeća drastično je opao tijekom dva desetljeća i prije prvog državnog zakona o dječjem radu. "Povećanje prosječne plaće u Britaniji tijekom 19. stoljeća bilo je najveća sila koja je izbacivala djecu iz rada u tvornicama. Djeca su radila jer su njihove obitelji bile siromašne. Kako su rasle plaće odraslih ukućana, tako je bilježeno sve manje radno aktivne djece", napisao je Nardinelli u svojoj knjizi.

"Bez sumnje, zakoni jesu utjecali na ubrzanje procesa. Utjecali su i sindikalni prosvjedi i štrajkovi. Međutim, nikakve promjene ne bi bile moguće da se kapital nije povećao. Dakle, nisu države ni sindikati humanizirali kapitalizam, kapitalizam je humanizirao nas stvorivši uvjete koji nam omogućuju da živimo bolji život", zaključuje Horwitz. Njegov komentar u cijelosti, na engleskom jeziku, možete pročitati ovdje.