Kad ljevičarski aktivisti pišu o ozbiljnim i životnim ekonomskim problemima, to ne može završiti ni točno ni uvjerljivo. Najnoviji primjer takvog "izvještavanja", koji je ovaj put čak napravljen i kao "fact-checking" (lol), dolazi s Faktografa. Aktivist(ica) Gabrijela Galić uhvatio/la se problematike porezne reforme i dijela po kojem će Vlada vratiti plaćanje obaveznog zdravstvenog doprinosa za mlade radnike. Evo što je zaključio/la:



Riječ je o mjeri koju je Vlada uvela 2015. godine s ciljem poticanja zapošljavanja mladih. Poslodavci su bili oslobođeni plaćanja doprinosa na zdravstvo za radnike mlađe od 30 godina. Odmah da kažem, bio sam protiv te mjere i još uvijek smatram da je bila nepravedna i diskriminatorska. Ali to sad nije bitno. Mjera je uvedena i kroz sve te godine firme su se navikle na nju. Mlađi radnici mogli su se zbog nje lakše zaposliti i primati bolju plaću. Ukidanje takve mjere nakon gotovo 10 godina znači pravi šok za mnoge tvrtke, pogotovo one koje imaju veći broj zaposlenih mlađih radnika. Njima se sada odjednom nameće novi obavezni trošak.

Gospođa (ili gospodin) Galić tvrdi da su poslodavci krivi ako smanje radnicima plaću budući da zdravstveni doprinos nije doprinos "IZ" nego "NA" plaću. On nije obračunat u bruto plaći poput poreza na dohodak i doprinosa na mirovinsko osiguranje. Kaže da to stoga nije dio radničke plaće nego "obaveza poslodavca".

Prvo, sve što se tiče radničke plaće - uključujući neto plaću koju prima direktno radnik, sve poreze i doprinose - to je sve obaveza poslodavca i trošak firme. Spada li neki segment te obaveze i troška u bruto ili bruto 2, to je skroz nebitno kad su u pitanju trošak radničke plaće i obaveze poslodavca. Da je riječ o mirovinskom doprinosu, koji se uračunava u bruto plaću, isto bi bio trošak firme kao i ovo. Nema razlike!

Razlika je samo formalna i za nju se Gabrijel(a) hvata jer ne razumije kako firma funkcionira i otkud se isplaćuju radničke plaće, porezi i doprinosi.

Probajmo mu/joj to objasniti na najjednostavniji mogući način.

Zamislite da imate firmu. I u toj firmi imate, recimo, 10 zaposlenih. Neka mjesečni prihod vaše firme bude 23.000 eura. Od toga 20.000 eura izdvajate za radničke plaće, a ostalih 3.000 eura ide za druge redovne troškove i, ako nešto ostane, za vašu dobit. Vi ste osnivač/ica, valjda nešto i vi zaslužujete od toga.

I sada zamislite da država odjednom uvede novi namet koji morate plaćati. Njegov mjesečni trošak će vas koštati, recimo, 2.000 eura. Što možete napraviti?

Postoje samo tri mogućnosti:

1. Povisiti cijene svojih proizvoda i usluga,
2. Otpustiti jednog radnika ili
3. Smanjiti svima plaće kako bi ukupni trošak za plaće ostao isti.

Od te tri opcije, treća je najmanje popularna. Jednom kad se radnik navikne na dobru plaću, očekuje samo daljnja povećanja. Nijednom poslodavcu nije u interesu imati nezadovoljne radnike. Dakle, s trećom se opcijom ide samo ako prve dvije nisu moguće.

Prva je opcija za poslodavca i radnike najbolja, naravno, ako je moguća. Ali ona nije dobra za njihove kupce i/ili korisnike. Oni sigurno neće biti zadovoljni zbog poskupljenja. Obratit će se konkurenciji. Ako konkurencija i dalje nudi isti ili sličan proizvod po staroj (nižoj) cijeni, izgubit ćete kupca ili klijenta. Tako da ta opcija neće svima biti dostupna. Neke tvrtke zbog tržišne konkurencije neće moći povisiti cijene.

Morat će ili otpustiti dio radnika ili smanjiti svima plaće.

Aktivisti na Faktografu će, naravno, u bilo kojem slučaju okriviti poslodavca, ali kao što možete vidjeti, ako firma već ne ostvaruje neki ogroman profit iz kojeg bi taj trošak bilo moguće popuniti, poslodavac stvarno ne može puno učiniti. Faktograf bi možda htio da poslodavac izmisli novi novac iz zraka i uplati ga državi. Vjerujte, to bi i svaki poslodavac volio da je moguće, ali nije. Nažalost, nije.