Selektor hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić je na konferenciji za medije pred utakmicu s Engleskom izjavio da je problem hrvatskog nogometa što nedostaje jedan veliki nacionalni stadion. Na to je premijer Andrej Plenković reagirao da će Vlada osigurati izgradnju novog stadiona. Javio se vrlo brzo i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (može li išta proći bez njega?) i ponudio širokogrudno da Grad Zagreb uz pomoć Vlade RH izgradi novi stadion za 35.000 mjesta.

Odmah su se u javnosti pojavile kritike. Treba li nam toliki stadion? Što će nam novi stadion? Nema li ova država većih prioriteta? Moram reći, iako su kritike legitimne, riječ je o povijesnom uspjehu hrvatskog sporta jer nogomet je, koliko god nekima bilo teško priznati, uvjerljivo najpopularniji sport na planetu pa je samo finale (a moguće i prvo mjesto) svjetskog prvenstva u nogometu uspjeh kakav je ovako mala nacija još donedavno mogla samo sanjati. Sve zasluge pripadaju našoj momčadi i ponajprije selektoru Daliću. Cijela nacija je ponosna zbog njih. Stoga, ako Dalić kaže da im treba stadion, onda nema priče. Treba.

E, sad...Hrvatski nogometni savez će zahvaljujući ovom uspjehu dobiti veliku novčanu nagradu od FIFA-e, ali predsjednik HNS-a Davor Šuker ne želi da HNS ulaže u stadion, on eksplicitno tvrdi da to treba biti ulaganje Vlade RH. I tu nastaje problem. Ne toliko zbog same činjenice da bi država trebala financirati neki sportski objekt, to je uobičajeno i u drugim zemljama, već zbog činjenice da se radi o Hrvatskoj.

Nacionalni stadion je megaprojekt, jedan od onih s hrpom raznih izvođača i podizvođača, koji se gradi u etapama i može potrajati godinama. Takve naši političari najviše vole. Jednostavno, na takvim megaprojektima najlakše je muljati s troškovima, izvođačima, natječajima. Probajte se sjetiti jednog velikog sportskog objekta - stadiona ili sportske dvorane - koji su kod nas prošli normalno, bez afera, napuhavanja cijena i da to na kraju ispadne kako treba, plus da bude isplativo. Možete li se sjetiti jednoga?

Za primjer mogu priložiti nedavni tekst kolege Thomasa Bauera: Zašto ulaganje u maksimirski stadion više nema nikakvog smisla, u kojem je ukratko opisao kako je tijekom zadnjih desetak godina u Dinamov stadion uloženo preko 800 milijuna kuna, a još uvijek ne odgovara nekim normalnim svjetskim standardima. Ponovit ću cifru: 800 milijuna kuna. Za toliki novac već smo mogli imati dva velika nacionalna stadiona.

Korupcija kod takvih, megalomanskih projekata, nije specifična samo za Hrvatsku. Na takve probleme nisu imuni ni Amerikanci, gdje su neki gradovi zbog izgradnje velikih stadiona za američki nogomet i košarkaških arena dovedeni pred bankrot. Uvijek je riječ o istom problemu: populistički političari iskoriste neki trenutak euforije zbog sportskih uspjeha da bi obećali brda i doline, stanovništvo padne na ta obećanja i ponovno ih izabere, i onda cijeli projekt zapne tijekom izgradnje, pa se ponovno mora ispravljati, pa nadograđivati, pa se mijenjaju natječaji, povećavaju troškovi itd. Na kraju vrlo često ispadnu neisplativi čak i za redovito održavanje.

To ne znači da Hrvatskoj ne treba nacionalni stadion, to samo znači da bi bilo vrlo mudro kad bi javnost masovno odbila najave političara, bez obzira na trenutnu euforiju. Stadion uopće ne mora biti izgrađen javnim novcem i odlukom nekog političara.

HNS će nakon ovog Svjetskog prvenstva, bez obzira na ishod finalne utakmice, biti u daleko boljem položaju nego prije mjesec dana. Imat će puno veće mogućnosti kod pregovora sa sponzorima. Jedna planetarno popularna nogometna velesila poput Hrvatske sigurno će moći postići odlične uvjete u sponzorskim ugovorima i s najvećim međunarodnim korporacijama. Zašto ne dogovoriti partnerstvo s njima? Neka jedna ili više korporacija ulože novac u stadion i neka one zarađuju kasnije od ulaznica, reklama itd. To je jedna od mogućnosti i vrlo je realna.

Dakle, gradite stadion. Vjerujem da će građani to podržati, lokalna samouprava će ustupiti prostor i potrebnu infrastrukturu. Ali nemojte ga graditi na trošak proračuna jer to je smrt. Ako smo išta naučili iz vlastite nedavne prošlosti, onda je to da političari ne smiju graditi takve megalomanske projekte.