Prošle sam godine imao sreću ili možda nesreću prisustvovati utakmici otvorenja novog stadiona bečkog Rapida. Nakon što sam desetljeća proveo na maksimirskoj ruševini po kiši, hladnoći i žezi, praktički svaki prosječni europski stadion ostavi me bez daha te poželim da i mi imamo takav, baš kao dijete željno igračaka ili slatkiša. Tako me i Rapidov stadion oduševio jer nije bahato, megalomansko zdanje kakva grade neki klubovi nego je građen s germanskom mjerom i praktičnošću, a s kapacitetom od 28.500 gledatelja je u skladu s potrebama moga kluba – Dinama i povremeno, hrvatske nogometne reprezentacije.
Rapidov stadion, onako nov, suvremen i blješteći, a opet pravi nogometni, prema podacima sa službene web stranice koštao je 47,5 milijuna eura, što uključuje i rušenje starog stadiona, dakle uvjet koji je postojao i u Maksimiru. Treba reći da su primjerice u Njemačkoj (Aachen, Magdeburg, Dresden), stadioni takvog kapaciteta izgrađeni i za mnogo manje novca. Prosječna cijena izgradnje stadiona kreće se od 1000 do 1500 eura po stolici. Stadion u Magdeburgu, MDCC-Arena, kapaciteta 25.500 gledatelja, izgrađen je za 31 milijun eura.
A što imamo u Zagrebu? Sadašnji vapaji oktroiranog izbornika, marionete od predsjednika saveza i pokojeg novinara na mafijinim apanažama o tome kako nam nakon odgode utakmice s Kosovom baš hitno treba novi stadion i nemaju nekog smisla. Naime, utakmica je odgođena zbog stanja travnjaka, a ne zbog stanja stadiona. Postoje mnogi lijepi stadioni koji imaju loš travnjak i loši stadioni s dobrim travnjakom. Činjenica je da se bez prevelikog istraživanja, isključivo putem pretrage novinskih tekstova na Googleu, može otkriti da je maksimirski travnjak u posljednjih osam godina ozbiljnije obnovljen čak četiri puta (2009., 2011., 2013. i 2015. godine). Postavlja se pitanje kako je moguće da je i dalje u tako lošem stanju da ga malo jača kiša svaki puta pretvori u savršenu metaforu hrvatskog nogometa – močvaru.
No, loše i sumnjivo izvedeni radovi na travnjaku samo su sićušni problemčić u odnosu na nevjerojatnu lovu koja je utučena u izgradnju tog - najružnijeg stadiona na svijetu. Rapidov stadion s početka priče bacio me u depresiju baš zato što sam na letku koji su prigodno dijelili navijačima, pročitao cijenu izgradnje te cijelo vrijeme ispred očiju imao nevjerojatan kontrast tog prekrasnog stadiona i naše zagrebačke ruševine.
Samo do 2000. godine u projekt izgradnje maksimirskog stadiona uloženo je 362 milijuna kuna. Dakle, izgradnja sjeverne i dogradnja gornjeg dijela zapadne tribine, obje bez krova i u roh-bau stanju, koštala je više nego cijeli, dovršeni ultramoderni Rapidov stadion. No, ulupavanje novca u stadion nije stalo tada. Gradonačelnik Bandić je 2013. izjavio da je u stadion ukupno utrošeno 800 milijuna kuna. Očit nesrazmjer uloženog novca i nakaznog, nedovršenog stadiona, do sada nije bio predmet istrage DORH-a, a sumnjam da će i biti. Ipak, nas, porezne obveznike sada se pokušava staviti pred gotov čin sinkroniziranom kampanjom kojom se vrši pritisak da se stadion dovrši.
Ljudima koji su hrvatski nogomet privatizirali i na očigled sviju pretvorili u prčiju jednog čovjeka, jedne obitelji i njihove menadžerske agencije, odgovara medijsko forsiranje priče oko izgradnje novog stadiona jer time indirektno komuniciraju da je problem zagrebačkog i hrvatskog nogometa isključivo infrastruktura, što je vrlo daleko od istine. Naravno, odgovaralo bi im i dovršenje stadiona jer im služi kao izlog za prodaju igrača, ali prije je riječ o ako-prođe-prođe taktici jer su svjesni da novca trenutno nema i da bi takav projekt i Bandiću i državnoj vlasti bio ogroman uteg oko vrata.
Jedini logičan potez bio bi rušenje svega i izgradnja novog stadiona, ali tada bi trebalo odgovoriti na pitanje na što se uzalud potrošila skoro milijarda kuna javnog novca. Na to pitanje morali bi odgovoriti svi, od Bandića i gradskog SDP-a, do gradskog i nacionalnog HDZ-a za čijeg je mandata taj sumanuti projekt započeo. Jasno vam je da se to neće dogoditi.
Izgradnja stadiona bila je kao i cjelokupni nogomet, premrežena potrebama kriminalnih skupina koje su svoje privatne interese itekako dobro unovčile uz političko zaleđe i podršku svih razina vlasti. Groteskno je, čak i za naše prilike, tražiti siromašnog poreznog obveznika, da svoj teško stečeni novac ulupava u kulu babilonsku hrvatske korupcije. Sve to u vrijeme kada su protiv osoba koje su apsolutistički vladale Dinamom i hrvatskim nogometom podignute optužnice da su iz kluba izvukli vrtoglavih 260 milijuna kuna. Za taj novac se također mogao izgraditi itekako kvalitetan stadion, na ponos kluba i grada Zagreba.
Možda bi bilo najbolje da se novi stadion napravi tik do staroga koji bi ostao stršiti kao spomenik hrvatskoj korupciji i uništavanju države od onih koji su se u nju najviše kleli. S velikim neonskim natpisom: Ovo je koštalo 800 milijuna kuna.
