U tijeku je Europsko prvenstvo u nogometu (EURO u daljnjem tekstu) koje je specifično po mnogočemu. Prvenstveno što se zbog covid pandemije igra godinu dana kasnije od predviđenog termina (iako je zadržao naziv EURO 2020), a drugo što se po prvi puta igra u 11 europskih gradova, a ne u jednoj ili maksimalno dvije zemlje domaćina kako je dosad to bio slučaj.

Također se može reći da će ovo prvenstvo biti zapamćeno i kao prvenstvo s najviše političkih i ideoloških poruka ikada. I nije stvar, da su dva ili tri događaja obilježila prvenstvo ili u jednoj političkoj poruci koju je poslao jedan igrač, trener ili netko treći. Gledamo konstantno od početka svakodnevno korištenje EURO-a za slanje političkih poruka i artikuliranje određenih ideologija.

Iako je nogomet odavno više od sporta i više od puste igre i nabijanja lopte, a nogometni klubovi su oduvijek dio šire društvene zajednice i kohezivni element društva, te čak i dio identiteta tog društva, nikad se kao na ovom EURO-u nisu slale ovolike političke poruke i artikulirali ideološki stavovi. Opravdano ili ne, pa i sama UEFA kao krovna nogometna organizacija ne propušta koristiti svoju moć i utjecaj za slanje poruke, kao što je recimo program "Say no to racism", čija je poruka jasno artikuliranje borbe protiv rasizma.

S druge strane, UEFA (kao i mnogi klubovi, ali i nogometni savezi međuostalom) stalno naglašavaju i ponavljaju floskulu odvajanja politike od sporta. Kao što se recimo znalo čuti i od naših političara ta populistička fraza o "odvajanju sporta od politike", a onda uvidom u članove skupštine Hrvatskog Nogometnog saveza shvatite da tamo sjede mahom članovi političke stranke. Ne simpatizeri određene opcije, već članovi stranke.

Je li uopće moguće odvojiti politiku od sporta, naročito od nogometa? Naravno da nije i naravno da je priča o "odvajanju politike od sporta" iluzija, bajka ili priča za malu djecu. I nije to samo stvar UEFA-e ili HNS-a. Nije UEFA uvijek ta koja poteže određenu političku akciju, nego se često to od nje očekuje.

Navest ću nekoliko primjera. Prije prvenstva, budući da se igra u 11 gradova širom Europe, a UEFA nema jasno definiranu politiku u kontekstu COVID-a u svakom segmentu. Pa je tako recimo ostavila na nacionalnim stožerima, dakle "11 Capaka i Božinovića" da odluče koja će pravila vrijediti na stadionima tih zemalja domaćina. Svaka zemlja je za sebe odredila koliko navijača smije na tribine, kakva su pravila pri ulasku u zemlju i sl. Tako smo recimo vidjeli u Budimpešti pun stadion dok je recimo u Škotskoj stadion bio skromno ispunjen. Ne treba naglašavati kako je odluka koju je mađarski premijer Viktor Orban donio o punom stadionu u Budimpešti naišla na kritike u EU.
 
Isto tako, UEFA je dala preporuku reprezentacijama da cijepe igrače i stručni stožer, no UEFA nije "izdala naredbu" da se svi obavezno cijepe. To je naišlo također na kritike, pa se tako javio bivši direktor medicinskog tima talijanske reprezentacije prof. Enrico Castellacci kojemu nije jasno zašto UEFA nije zahtijevala cijepljenje svih sportaša.

Naravno, sad možemo raspravljati o tome je li cijepljenje i otvaranje stadiona medicinsko pitanje ili političko, no činjenica je da te odluke o cijepljenju, mjerama i sl. donose političari. Dakle, UEFA bi u ovom slučaju trebala biti političko tijelo, i tu ulazimo u paradoks miješanja politike u sport.

Osim UEFA-e, nacionalni savezi također nisu lišeni takvih političkih odluka. Primjer prvi: pokret Black Lives Matter. Već prije prvenstva su Česi, pa potom i Poljaci, odlučili ne klečati u znak solidariziranja s tamnoputim igračima, već su tijekom klečanja pokazivali na UEFA-in amblem na dresu na kojoj uz UEFA-in logo piše "respect" – što je slogan UEFA-e vezano za borbu protiv rasizma. Poljacima i Česima se pridružila i Hrvatska, što je također pokrenulo lavinu isključivo političkih komentara, kao što je i odluka HNS-a da igrači ne kleče isključivo politička. Možemo se također prisjetiti i da su pojedini komentatori apelirali HNS-u da se promijeni druga garnitura crno-sivih dresova zbog nekakvih fašističkih konotacija. Poanta - mnogi komentatori, političari, novinari su tražili od HNS-a, dakle sportskog saveza, isključivo političku odluku.

No, najbolji primjer politizacije nogometa i aktualnog političkog stanja u EU je bila utakmice Mađarske i Njemačke u Munchenu. Gdje je nacionalni savez Njemačke (ohrabren vjerojatno odozgo od politike) opet političkom odlukom htio obojati Allianz Arenu u dugine boje kao znak podrške LGBT+ zajednici, a zbog optužbi da su se par dana ranije na stadionu u Budimpešti pojavili anti-LGBT+ transparenti, te odluke mađarske Vlade da zabrani u školama širenje sadržaja u kojem se promiče homoseksualnost i promjena spola. I opet je paradoksalno UEFA intervenirala i zabranila Nijemcima da oboje stadion, a sve uz poruku nemiješanja politike u sport.

Ako na trenutak pustimo UEFA-u i nacionalne saveze i spustimo se na razinu niže, na same igrače i trenere, vidjet ćemo isto prilično veliku slobodu u iskazivanju vlastitih stavova. Najburniji je svakako bio potez Ronalda, koji je na presici nakon utakmice, sklonio bocu Coca-cole sa stola i postavio bočicu vode. Na stranu je li to moralno i pametno s Ronaldove strane, budući da o sponzoru ovisi i njegova plaća ili on ima pravo svojim utjecajem pokazati svoj stav, činjenica je da ga je pokazao i činjenica je da je i to politička poruka. Dapače, poruka koja je konkretno toj korporaciji zadala gubitak. Tim činom je potaknuo i neke druge, pa je recimo Paul Pogba zbog svojih religijskih uvjerenja sklonio bocu Heinekena sa stola, a vidjeli smo i drukčiju poruku, onu ruskog trenera Cherchesova koji je otvorio bocu Coca-cole i popio je na presici.

Ni hrvatski igrači, ali i izbornik Dalić, nisu lišeni toga. Pa je tako Dejan Lovren bio "antivekser" prije nekoliko mjeseci.  Ili recimo Dalić koji na svakoj presici iskoristi priliku spomenuti Boga i vjeru te poniznost kao vrhunaravni atribut. I nije problem ako Dalić ili Lovren izjasne svoje stavove, i nije problem biti "antivakser" ili vjernik, ali mora biti jasno da Dalić i Lovren nisu "samo" sportski radnici, da njemački nogometni savez nije samo sportsko tijelo i da je Dalićeva krunica ili Ronaldova boca vode politička poruka, da je to zagovaranje određene ideologije, određenih ideja i da također trebaju snositi odgovornost za svoje poruke u smislu prihvaćanja kritika pa čak i u obliku sprdnje i neodobravanja tih poruka.

Jer ako koristiš svoj utjecaj da promijeniš navike i mišljenja ljudi, moraš biti svjestan svoje odgovornosti i razine odjeka koju ta poruka šalje. Nije dovoljno reći da su to samo sportski radnici i da je nogomet samo sport, kad to odavno nije tako.