U trenutcima ponosa pravo je zadovoljstvo bilo vidjeti ujedinjenu Hrvatsku oko nogometa. Svu tu masu pojedinaca iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta ujedinjenih pod zajedničkim bojama naših kockica. Sada svi oni nešto redovitiji navijači koji svakodnevno slušaju komentare, poput: "Zašto ideš na te utakmice?", imaju jak argument za objašnjenje koje često ne znaju uobličiti u riječi.

Draga nacijo, vrlo je jednostavno. Ono što smo svi osjećali kroz ovih nekoliko dana tijekom svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji neki drugi osjećaju svakodnevno prateći svoje nogometne klubove. Doslovno žive tu navijačku groznicu i ponekada čine lude stvari kako bi ispucali taj koktel emocija koji nose u sebi. Sada i mi to znamo i eto, sada znamo kakav je mogli bismo reći to ugodan osjećaj. Mogli bismo sada tu stati i uživati u tome što se napokon razumijemo i prepustiti se tom navijačkom zajedništvu koje je Hrvatska imala ovih dana, ali nažalost i u ovoj lijepoj priči ima jedan veliki ALI.

"Ali" se odnosi na onaj osjećaj u kojem se vrlo teško opustiti i ne misliti na svu nepravdu koja je izrasla iz kaljuže koju danas zovemo hrvatskim nogometom. Ne želim duljiti na ovu tematiku, jer je poprilično jasno o čemu se radi i mnogo je puta ponavljano te će se još itekako ponavljati. Svjedoci smo kako nogometni navijači u Hrvatskoj na razne načine slave uspjehe svojih nogometnih klubova i čine od sreće lude stvari. Osjete baš ono što smo svi osjetili kroz ove dane nogometnog prvenstva u Rusiji iz jednog nesebičnog razloga, iz čiste ljubavi i osjećaja pripadnosti. I baš u takvim trenutcima čine stvari kao i mi, koje možda nisu baš recimo pametne, ali su u atmosferi gdje su okruženi ljudima koji razmišljaju baš isto kao i mi ovih dana savršeno normalne i prihvaćene među njima.

Tako u svome slavlju pale bengalke, popiju koje pivo viška, odvajaju zadnju kunu kako bi kupili nogometnu ulaznicu, popnu se na najviši stup ili kip te idu s masom i pjevaju ime svog nogometnog kluba. Ali ne, u nekom drugom kontekstu i okruženju to ponašanje je etiketirano divljaštvom, sramotom i huliganstvom. U nekom drugom okruženju takvi ljudi bi bili okruženi oklopima interventne policije, zabranjeni, etiketirani i sprovedeni na sudove i zatvore. I kako bi Đorđe Balašević rekao u pjesmi "Ne lomite mi bagrenje" u stihu "...tu su paragrafi pa zagrabi nek isto je i đavolu i đakonu...", tako bi i mnogi ljubitelji navijačkih tribina zbog tih paragrafa zakona doslovno bivali slomljeni baš kao i Balaševićevo bagrenje. Tada je zakon bio i za đavola i đakona takav, no danas smo svjedoci kako taj zakon ipak nije isti za sve.

Nažalost, mnogi su prošli razne torture od strane državnog aparata, a opet u ovom drugačijem kontekstu isti ti ili neki drugi dobivaju pljesak i znak podrške za isto ponašanje. Kako li smo samo licemjerni osuditi dva gotovo ista čina koji dolaze iz navijačke ljubavi, one iste ljubavi koju smo svi osjetili ovih dana oko nogometne reprezentacije. Je li moguće da naši građani zbog bengalke trpe privođenja i zabrane posjete svojim nogometnim stadionima, a neki je pale pred očima provoditelja zakona? Zašto je uopće pirotehnika na stadionima i ulicama oko stadiona klasificirana kao prekršaj za koji se mora prolaziti takva brutalna sudska i policijska tortura?

Zato bi nas trebalo sve malo zaboljeti kada vidimo tisuće Hrvata, kada vidimo Luku Modrića, kada vidimo Domagoja Vidu kako drže istu tu bengalku na pozornicama, pokraj policijskih službenika, javno snimljeni na kamerama. Okruženi masom ljudi, slave onaj isti osjećaj zajedništva i ljubavi zbog kojega naši građani moraju biti kažnjeni na ružne načine, na načine koji dovode u pitanje egzistenciju čovjeka u granicama naše Hrvatske. Mali bi korak bio promijeniti odredbe zakona vezanog uz sprječavanje nereda na sportskim natjecanjima, ali bi svakako uveselio mnoge i pružio sigurnija i u pravom smislu riječi veličanstvenija nogometna slavlja u našoj zemlji. U svrhu naših tendencija prema zapadu po uzoru na puno naprednije Norvežane, gdje su bengalke legalne na stadionima.