Kada je 2009. godine tadašnja potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič osnovala povjerenstvo koje se bavilo promjenom Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (dalje u tekstu: Zakon o navijačima), pozvala je i nas navijače da sudjelujemo u kreiranju izmjena navedenog zakona.

Uglavnom, ušavši amaterski, ali duboko u materiju, shvatio sam kako je to biti državni neprijatelj. Jeste li znali da naša država vodi zbirku podataka o huliganskim prijestupnicima? To im je formalno omogućio već i prvi doneseni Zakon o navijačima iz 2003. godine, iako su zbirku dosjea vodili i ranije te kršili vlastite, državne zakone i Ustav. Prema tome zakonu, nogometne navijače se izdvaja iz ostatka populacije i njihove podatke policija ima pravo diseminirati Europom i svijetom, što su spremno i činili.

Za nogometne navijače prema Zakonu o navijačima ne vrijedi uobičajeno pravilo rehabilitacije i brisanja iz evidencije koje nakon određenog vremena vrijedi čak i za počinitelje teških ubojstava, silovanja i ostalih gadnih krimena. Pogađate, u međuvremenu su se stvari znatno pogoršale, a zakon je još postrožen. Danas se na osnovu nekakvih policijskih „saznanja“, što god to značilo, ljudima dijele i zabrane odlaska na utakmice. Znači de facto im se određuje kućni pritvor bez ikakvih novih dokaza o počinjenim prekršajnim ili kaznenim djelima, samo na osnovu „saznanja“ policije i represivnog aparata. To je otprilike kao da policija u kafiću čuje da je Štef prebio Baricu i to „saznanje“ proslijedi sudu koji Štefa kazni i osudi. Bez da je u obzir uzeo svjedoke i dokaze.

Da, to se događa u polufašističkoj Hrvatskoj 2017. godine. Dat ću vam još dva primjera primjene zloglasnog zakona.

Primjerice, zakonodavac je odredbu o tome kako se na sportskim natjecanjima ne smije biti pod utjecajem alkohola prepisao iz britanskog zakona. Međutim, kao definicija u njihovom zakonu je upotrijebljen termin „drunk and disorderly“, što u praksi znači da te kažnjavaju samo ako si baš pijan kao svinja, uriniraš po ogradi stadiona, psuješ policiji rodbinu ili povraćaš po redarima koji te traže kartu. Ono što mi zovemo remećenjem javnog reda i mira.

U Hrvatskoj praksi će ti, nakon što si popio dva piva, savršeno pristojnom i normalno ponašajućem, policija na ulazu u stadion u usta gurnuti dreger te ćeš zaraditi novčanu kaznetinu ili čak zabranu dolaska na utakmice, dakle kućni pritvor u razdoblju od nekoliko sati jednom do dva puta tjedno, gotovo cijele godine.

Drugi apsurd se tiče upravo zabrane odlaska na utakmice. U Engleskoj, koja je rodonačelnica zakonske borbe protiv huliganizma, zabrane odlaska na utakmice uvedene su još 1989. godine. Osobama koje bi bile osuđene isključivo za najgore oblike protupravnog ponašanja zakonom je zabranjeno da se nađu u radijusu od dvije milje od stadiona na kojem igra njihov klub. Međutim, njihovu policiju i pravosuđe ne interesira gdje je ta osoba i što radi u to vrijeme, dok god nije na stadionu.

Kod nas, praksa je potpuno drugačija. Ovdje osoba mora vrijeme provoditi u policijskoj stanici ili, u boljem slučaju, prijaviti im da je kod kuće i na poslu, što onda provjeravaju policijske ophodnje. Naravno, Englezi su se vodili i logikom štednje jer uporno provjeravanje lokacije prijestupnika policiji oduzima strahovito puno resursa i radnih sati.

Zašto naša država tako strogo postupa s pripadnicima navijačkih skupina, pa čak i s običnim navijačima, jer primjerice kazne za „pijančevanje“ vrebaju i ljude na mirnijim tribinama? Pa zato što su navijačke skupine i stadioni oduvijek trn u oku svim političkim opcijama. Ljevičarima jer je na tribinama počeo otpor Jugoslaviji i titoističkom sustavu neslobode, a Hadezeovcima jer je slična borba nastavljena i u neovisnoj Hrvatskoj, sukobom s Tuđmanovom koncepcijom državnog nogometnog kluba i kasnije, s nogometnom mafijom koja od Mamića naniže ima dosta jakog saveznika u određenim stranačkim i državnim strukturama. Treba dodati da se Zakon o navijačima 2003. godine donosi potaknut od strane notorne nogometne mafije koja je i tada kao i danas, krcata novcem i utjecajem, funkcionirala kao država u državi. Prvi nacrt zakona je prema vlastitom priznanju napisao Ivan Brleković, tada dopredsjednik HNS-a.

Ako mislite da sam paranoik i da pričam gluposti, usporedite tretman nogometnih huligana i pedofila. Seksualni manijaci koji zlostavljaju najmlađe su, vodeći se logikom humanizma, ljudsko i društveno dno. Čak i u zatvorima gdje baš i ne boravi elita, pedofile se smatra teškim zlom i izbjegava ih se te od zatvoreničke populacije na razne načine kažnjava.

No, država ima drugačiju logiku. Primjerice, registar huligana uveden je gotovo 15 godina prije registra pedofila. Doista, želite li vi kao građanin i roditelj, da država vodi registar o tome kako se vaš prvi susjed potukao na utakmici i upalio bengalku ili želite znati da je riječ o osuđivanom pedofilu koji je silovao desetgodišnjakinju?

Nadalje, naveo sam vam primjer, takvih ljudi poznajem na desetke, događa se da ljudi budu osuđeni i kažnjeni jer su na utakmicu došli pod utjecajem alkohola. Mnogi takvi dobili su i zabranu dolaska na utakmice, što je zapravo osuda na kućni pritvor. S druge strane, danas u Jutarnjem listu doznajemo da je tijekom 2016. na rad za opće dobro osuđeno 26 osoba pravomoćno osuđenih za različita kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Dakle, bez uljepšavanja stvari, Republika Hrvatska će strože kazniti osobu koja je pred utakmicu popila tri Karlovačke, nego monstruma koji je osuđen za teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.

I za kraj, provjerava li policija pedofile onako kako provjerava navijače kažnjene prema posebnom zakonu? Javljaju li se oni redovito u stanice, primjerice kada počne škola? Ako imaju zabranjen pristup određenom vrtiću, znači li to da policija redovito bdije nad njima? Jesu li oni nakon odslužene kazne slobodni građani ove države ili kao navijači, moraju godinama, pa i desetljećima trpjeti teror represivnog sustava i policije, na osnovu „saznanja“ i drugih protuustavnih elemenata uključenih u zakone?

Kao građani ove države, razmislite ne samo koga represivni aparat štiti, nego i koga posebno progoni jer samo tako ćete proniknuti punu istinu. Svaka država ima svoje „Židove“.