Ono što se dugo (tko prati nogomet već godinama zna za tu ideju) najavljivalo, nedavno je postalo stvarnost. Osniva se nogometna klupska Superliga. 12 europskih velikana (Barcelona, Real Madrid, Atletico Madrid, Tottenham, Manchester City, Manchester United, Arsenal, Liverpool, Chelsea, Inter Milano, Milan i Juventus) su izašli s gotovim projektom zatvorene nogometne lige po uzoru na košarkašku NBA ligu te napravili potres u europskom nogometu.

Ideja takve lige jest igranje velikih utakmica u rangu finala Lige prvaka na tjednoj bazi. Razlog je prilično jasan. Velike utakmice = velika gledanost. Velika gledanost = veliki prihodi i velika zarada, a preskakanje UEFA-e jest bježanje od njene kontrole svega toga.

Što je sporno? Sa sportske strane (jer nogomet je i sport međuostalom) problematično je to što se guši konkurentnost sporta. Dakle nižerazredni, osrednji, pa čak i neki veliki klubovi neće moći doseći nivo Superlige. Stoga će biti osuđeni na ograničen nivo u sportu kojeg igraju. Isto tako, s financijske strane, prihodi bi im se mogli smanjiti, što opet posljedično dovodi do niže kvalitete sporta. Prosječni klubovi su profitirali od igranja s velikim klubovima, kako u financijama tako i dizanjem kvalitete svoje igre.

Npr. teže bi Dinamo ove godine ostvario tako velik rezultat u Europskoj ligi da nije imao iskustvo igranja u Ligi prvaka s najjačim klubovima zadnjih godina.

S navijačke strane – onih romantičnih navijača osrednjih klubova, koji navijaju za svoj klub odmalena, čiji su klubovi postali dio identiteta samih navijača te zajednički nazivnik nekog društva, ovo je katastrofa. Navijačima velikih klubova ne bi trebala biti katastrofa, jer će svoje klubove gledati svaki tjedan kako se natječu s najjačima, a ne s nekakvim osrednjim klubovima. Npr. navijači Dinama žive za utakmicu protiv recimo Barcelone dok navijači Barcelone protiv Dinama – i ne baš.

Sa strane prosječnog nogometnog gledatelja, analitičara, kladioničara, ljubitelja nogometa, ova liga je pun pogodak. Prosječni gledatelj će imati svaki tjedan priliku gledati pet, šest utakmica na razini finala Lige prvaka. Kada na televiziji imate izbor između utakmice Real Madrid vs Barcelona ili Ferencvaros vs Atalanta, malo će vas odabrati ovu drugu, to je jednostavno tako. Eventualni problem koji se može dogoditi jest inflacija velikih utakmica jer gledatelj utakmice ne može s istim oduševljenjem svaki tjedan.

S financijske strane – ovo je vjerojatno najbolji mogući posao. Već sada se prihodi procjenjuju u milijardama, odjeknula je i vijest o ulasku financijskog diva JP Morgan s paketom od 3,25 milijardi eura. Sponzori i TV prava će probiti granice, kao i gledanost na globalnoj razini što je od veće važnosti za biznis od možebitnog bojkota navijača koji živi u okolici stadiona. Velikani europskog klupskog nogometa odavno su prestali biti samo sportski klubovi, već su oni globalne korporacije koje prodaju svoj brand. Real Madrid je brand i u Indiji i u Australiji, i to ne isključivo u krugu nogometnih fanova, dok je recimo Sparta Prag eventualno poznata u Europi i to samo u krugu nogometnih fanova.

Iako mnogima rastu zazubice na spomen tek aktualizirane Superlige, ovo je ustvari logičan slijed događaja koji se odvija u nogometu zadnjih desetak godina i nemoguće ga je više izbjeći. UEFA je tu s nacionalnim savezima, naročito engleskim nogometnim savezom, prilično licemjerna.

UEFA je godinama radila na pogodovanju financijski najjačih liga (kolokvijalnog naziva Liga petice): španjolske, engleske, talijanske, njemačke i francuske lige, te im preko izmišljanja izračuna koeficijenata omogućila tri do četiri mjesta u skupinama Lige prvaka svake godine, čime su se te lige jasno odvojile od ostatke Europe uz određene iznimke. Tako da je zapravo i naziv same lige izgubio pravi suštinski smisao, jer u toj ligi ne igraju svi prvaci, već i drugi i treći i četvrti.

Od sezone 1991/92., otkad je UEFA napravila Ligu prvaka (dotad je bio Kup prvaka), svi su osvajači i finalisti (!) bili iz Liga petice s izuzetkom Ajaxa (1995. i 1996. godine) i Porta (2004. godine). Da budem još precizniji: samo četiri puta (2001., 2004., 2013. i 2020.) se od 1992. godine dogodilo da se jedan od ovih 12 klubova novokomponirane Superlige nije našao u finalu Lige prvaka, a čak 15 (!) puta su oba finalista u tom periodu bila iz ove gore spomenute dvanaestorke.

UEFA je, doduše, pokušavala "ispravljati krive Drine" pokušajem uvođenja financijskog fair–playa ili uvođenjem posebnog kvalifikacijskog sustava za prvake država slabijih liga. No, to je sve zapravo samo tek malo usporilo razvoj ovakve situacije. Razlika između velikih i srednjih klubova je postala prevelika i nije postojao jasan plan da se to promijeni.

Isto tako, engleska nogometna liga – Premiership je kao najeklatantniji primjer čiste tržišne ekonomije koji se odvojio od ustaljene politike nogometa u Europi, gdje se deregulacijom dozvolilo ulazak milijuna i milijardi eura i dolara raznim šeicima i oligarsima te tako omogućio raznim fondovima i državnim projektima stranih država (Katar, UAE itd.) da uđu u Premiership i "ubiju" tradicionalne klubove. Promijenili su tradicionalno vrijeme odigravanja utakmica, također da bi maksimizirali profit od TV prava i gledanosti. Godinama su drastično podizali cijene karata te tako potpuno izmijenili navijačko tijelo klubova.

Kad se pogledaju osvajači Premiershipa od 1992. godine do danas, samo se dvaput dogodilo da osvajač nije jedan od šest engleskih klubova (1995. i 2016. godine) koji čine dvanaest superligaških velikana. A Premiership je na glasu kao najneizvjesnija, odnosno najizjednačenija liga u Europi. U španjolskoj La Ligi, čija tri kluba su dio Superlige, situacija je puno kritičnija, tamo su Real Madrid i Barcelona osvojili 24 prvenstva od zadnjih 29. Ako pridodamo da je Atletico Madrid, treći španjolski klub Superlige, osvojio dva prvenstva, vidimo da se radi o potpunoj dominaciji nekolicine klubova. Velika razlika nije ni u Italiji gdje su osim Milana, Intera i Juventusa koji su članice Superlige od 1992. godine naslov osvajali jedino Lazio (2000. godine) i Roma (2001. godine). Isto tako ne treba zaboraviti da je talijanska liga bila u najvećem skandalu vezanom za namještanje utakmica (Calciopoli) gdje je Juventus bio izbačen iz lige.

Nacionalne saveze i UEFA-u sada ljuti što su klubovi napravili svoj "krov" i preskočili su krovne organizacije, ali ovo je dugogodišnja spirala propadanja UEFA-inog utjecaja na velike klubove kojima je sama dala "blagoslov" za takvo izdvajanje. Priču o "odnarođivanju" i "ubojstvu" nogometa kao sporta, te razvoja nogometa kao biznisa i vrste zabave, pokrenula je upravo UEFA devedestih godina.

Osnivanje nogometne Superlige je samo logički slijed događaja.