Prije tri godine tadašnji ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras je najavio izgradnju najvećeg poduzetničkog inkubatora u jugoistočnoj Europi, vrijednog 30 milijuna eura koji je trebao biti sufinanciran sredstvima EU. Centar pod nazivom Regionalni centar za razvoj poduzetničkih kompetencija zemalja jugoistočne Europe (SEECEL), koji zauzima prostor od 17.000 tisuća četvornih metara, trebao je biti otvoren još prošle godine.

Ipak i dalje stoji nezavršen na nekih 85% izgrađenosti, a u Ministarstvu gospodarstva se pravdaju kašnjenjem građevinskih radova i poremećajima u građevinskom sektoru. Zbog toga Hrvatskoj prijeti gubitak sufinanciranja EU, a ugled Hrvatske u institucijama EU i kod gospodarstvenika iz EU bi mogao biti znatno urušen.

Pogađate, radi se o dobroj staroj boljki hrvatske države, korupciji. 30 milijuna kuna je trebalo biti utrošeno za opremanje prostora, ali je ta cijena narasla na 37,9 milijuna. Ministarstvo gospodarstva odbija odgovoriti kako je nastala razlika između planiranih i konačnih troškova. Prema nekim informacijama gradnja kasni i zbog žalbenog postupka pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave.

Apsurdno je da država deklarativno želi pomoći poduzetnicima, za njih graditi „inkubatore“ i davati financijska sredstva, a istodobno ih kažnjava prevelikom i neefikasnom birokracijom, velikim porezima, favoriziranjem onih povezanih s državom i slično.

 Prema Doing Business indeksu lakoće poslovanja Hrvatska se nalazi na nezavidnom 43. mjestu, iza Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Slovenije i ostalih zemalja sličnog razvoja. Ma koliko to bilo porazna pozicija, jedan element tog indeksa je posebno porazan, a to je upravo „pokretanje posla“ prema kojem se Hrvatska nalazi na 95. mjestu u svijetu, iza svih usporedivih zemalja osim BiH. Prema istom indeksu, Hrvatska se nalazi na 49. mjestu po pokazatelju „plaćanje poreza“, što predstavlja visinu poreznog opterećenja i kompliciranost poreznih propisa. Očito je da je hrvatska vlast i birokracija uspostavila brojne barijere, ne samo za poslovanje općenito, već posebno za pokretanje poslovanja.

Doing business indeks pokazuje ono što svi znamo, Hrvatska je prebirokratizirana zemlja, loše vođena i s vrlo visokim poreznim opterećenjem s obzirom na razvijenost, a svi ti faktori skupa tvore jednu antipoduzetničku klimu. Nikakvi poduzetnički inkubatori tu ne mogu pomoći jer se radi o strukturalnim problemima koja treba rješavati općom reformom poreznog sustava, birokracije, pravosuđa i ostalih ekonomskih politika. Jednostavno, Hrvatska mora prestati živjeti u postsocijalističkoj tranziciji i napokon se priključiti 21. stoljeću kao punopravna članica svjetskog gospodarstva, a u tome mogu pomoći samo radikalne reforme, nikakvi inkubatori.

Naravno, nisu sami inkubatori štetni, oni su korisni i sigurno su pomogli mnogim poduzetnicima, ali poduzetnički inkubatori koje oformi država će nužno patiti od istih problema koje ima i država. U hrvatskom slučaju to su spora, neefikasna i glomazna birokracija, sporost odlučivanja i prilagođavanja, loša pravna zaštita, previsoki porezi i slično. Inkubatori mogu štititi poduzetnike nekoliko godina, ali prije ili kasnije ti poduzetnici moraju izaći iz inkubatora na ravnopravno tržište, a tržište koje je stvorila država u Hrvatskoj je pustopoljina na kojoj vrebaju predatori u obliku poreznih inspektora, državno zaštićenih gospodarstvenika, korumpirane birokracije, lokalnih moćnika i slično.

To je se pokazalo i na primjeru Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija zemalja jugoistočne Europe (SEECEL), čiju je izgradnju sabotirala upravo država, tj. uvjeti koje je država stvorila. Sabotirali su ga korupcija u javnoj nabavi, troma birokracija i pravosuđe i općenito nedostatak vladavine prava te nezainteresirana vlast koja se brine samo o reizboru. Slični projekti će uvijek prije ili poslije završavati na isti način i hrvati se s istim problemima, sve dok se ne provedu duboke sveopće reforme gospodarstva, a što zahtijeva radikalnu promjenu dosadašnjih ekonomskih politika.

Riječ „reforme“ je toliko puta spominjana u političkom žargonu da je izgubila smisao, a možda je to i bio cilj dosadašnjih vlasti. Očigledno je da nijedna vlast do sada nije imala istinsku volju za reformama, a riječ je koristila samo kao političku floskulu za pridobivanje glasača.

Najbolje što država može napraviti za poduzetnike je da se maknu sve barijere koje je sama postavila, svi visoki porezi koji služe za održavanje birokratskog aparata i sve regulacije koje samo sprječavaju razvoj novih poslovnih ideja. Puno stvari ljudi mogu i sami bez da se država upliće, pa i stvari kao što su muzeji, privatni poduzetnički inkubatori, centri izvrsnosti i slično.

Jedan od tih primjera je i nedavno otvoreni Nestleov muzej inovacija koji nudi upravo ono što i „tradicionalni“ muzeji. Ne postoji razlog zbog čega bi institucije kao muzeji bile sasvim državna domena.

Čak i poduzetnički inkubatori lako mogu biti komercijalni pothvati, kao što je u slučaju jednog projekta u Nizozemskoj koji kombinira komercijalne sadržaje sa tradicionalnim aktivnostima inkubatora, te omogućava ne samo raznoraznim poduzetnicima mjesto gdje mogu raditi, surađivati i razvijati se već i mjesto gdje poduzetnici mogu biti u direktnom kontaktu s potencijalnim klijentima i građanima. To stvara svojevrsno društveno odgovorno poduzetništvo od kojeg veliku korist imaju i poduzetnici i lokalna zajednica, ne samo kroz stvaranje poslova i ekonomskog prosperiteta, već i kroz razne nefinancijske aspekte promocije inovativnosti, kulture i poduzetničkog mentaliteta.

Država često svoje neefikasnosti prenosi na sami realni sektor jer stvaranjem barijera na tržištu i općenito kulture birokratiziranosti, korupcije, nepotizma i nerada, stvara i takvo društvo, što se automatski prenosi na privatnu gospodarsku inicijativu. U konačnici to otežava gospodarski rast i stvara antipoduzetničko, tromo i neetično društveno uređenje. Zbog toga odgovor ne može biti više državnog uplitanja, pa i kada je namjera dobra kao u slučaju poduzetničkih inkubatora, jer će se problemi same države automatizmom prebaciti i na takve institucije. Jedini odgovor može biti drastično smanjivanje države, državnog uplitanja u sve aspekte ne samo gospodarstva nego i života, jer sve suprotno stvara loše društveno okruženje.