Hrvatska izumire, i to prilično brzo. O tom sam problemu pisao još lani, ali mainstream političari i mediji su ga otkrili tek ovih dana. Hrvatsku napuštaju stotine tisuća ljudi godišnje, a uz to imamo i mortalitet veći od nataliteta, tako da se sve poklopilo. Nije problem samo u tome što nas je brojčano sve manje, problem je i u strukturi stanovništva koje ostaje.

Ostaju stariji, dakle umirovljenici, ostaju i mlađi umirovljenici, ostaju državni službenici i zaposlenici javnih tvrtki. Odlaze većinom mladi ljudi, i to oni koji imaju volju raditi, oni koji su sposobni egzistirati na tržištu. Većinom ne odlaze zbog posla jer u Hrvatskoj ima posla za svakoga tko želi raditi. Odlaze zbog nepravde, zbog nepotizma i okruženja koje im ne daje nikakvu nadu da će se njihov trud, zalaganje i borba na tržištu adekvatno isplatiti.

Ugrožen je mirovinski sustav. To znači, ako se ovako nastavi (a ništa ne daje naslutiti da će se nešto promijeniti), onda neće biti za mirovine dok naša generacija dođe na red. Budući da se naš mirovinski sustav temelji na tzv. međugeneracijskoj solidarnosti (to je nasljeđe iz bivše države), novac za mirovinsko od naših plaća ne ide u nekakav posebni fond gdje bi se čuvao za naše buduće mirovine, nego se isplaćuje direktno današnjim umirovljenicima. Kad mi odemo u mirovinu, pretpostavlja se da će se naše mirovine isplaćivati od doprinosa radnika koji tada budu radili. Što ako ih ne bude dovoljno? Onda neće biti ni za mirovine bez obzira što smo čitav radni vijek uplaćivali HZMO-u prvi i drugi stup.

Naša će vlast sigurno donijeti neke mjere u smislu poticaja rađanja djece i povećanja porodiljne naknade, ali na taj se način neće ništa riješiti. Samo će još više otežati zapošljavanje žena s djecom i zapravo će još više potaknuti napuštanje Hrvatske. Možda će čak ići i s prijedlogom zabrane pobačaja, što im sigurno neće biti pametno jer će naići na ogroman otpor i prosvjede, no ne bi me začudilo. Ni to ne bi riješilo ništa. Rješenje je u ekonomskim reformama od kojih su sve naše vlasti unazad zadnjih 10 godina bježale što dalje.

Jasno je da prostor koji ostaje za onima koji odlaze van i zbog negativnog nataliteta treba popuniti novom radnom snagom. Svidjelo se to nekome ili ne, Hrvatska će morati uvoziti radnu snagu izvana. Kao što Hrvati odlaze raditi u Irsku, a u isto vrijeme mnogi Irci odlaze raditi u SAD. Kao što Hrvati odlaze raditi u Švedsku, a sve više Šveđana odlazi u SAD...Tako treba i Hrvatska svojom politikom privući mlade ljude iz slabije razvijenih zemalja (dok ih još ima) da dođu raditi u našu zemlju. Međutim, za to se trebaju stvoriti uvjeti, a prvi je prilagodba zakona i propisa.

Država bi trebala maksimalno osloboditi radničku plaću od opterećenja i ukinuti (ili barem drastično sniziti) minimalac. Koliko je kod nas situacija gadna dovoljno govori činjenica da nismo u stanju ispuniti ni briselsku kvotu izbjeglica jer ni one ne žele ostati. Moramo zaboraviti predrasude, vjerujem da među njima ima dosta onih koji su spremni raditi za život. Otvoriti tržište rada, učiniti što je moguće više da privučemo radnike iz BiH, Srbije, Makedonije, Bugarske, Sirije...Svejedno, samo neka dođu raditi. Prosječna plaća u Hrvatskoj je za njihov pojam vrlo visoka, to treba iskoristiti u pozitivnom smislu.

Prognoze o rastu BDP-a su nam dobrodošle, to znači da će se ulaganja nastaviti, pogotovo na obali. Bilo bi dobro da Vlada donese neke posebne mjere koje potiču uvoz radne snage, poput Irske koja oslobađa poslodavca plaćanje poreza na godinu dana za radnika kojemu je to prvi posao u Irskoj. Tako nešto, trebamo se ugledati na zemlje koje su postigle to što mi želimo.

Samo dolazak stotina tisuća novih radnika izvana i njihova integracija u društvo mogla bi spasiti našu demografsku i gospodarsku sliku od propasti. A onda, kad gospodarstvo stane na noge i kad se osiguraju normalni uvjeti za rad i život, kad dostignemo prosječni EU standard, onda ćemo moći privući i naše ljude da se vrate iz inozemstva. Velika većina njih jedva čeka da se to dogodi jer domovina im je uvijek u srcu. To je moguće postići u nekom razumnom roku od 5 do 10 godina. To su postigle Češka, Poljska i Slovačka, pa možemo i mi.