Piše: Mario Nakić
Photo: Maxim Hopman/Unsplash
14.1.2022.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
Photo: Maxim Hopman/Unsplash
14.1.2022.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Hrvatska je, prema prvim rezultatima Popisa stanovništva 2021., tijekom zadnjih 10 godina izgubila skoro 10 posto stanovnika. Mediji i oporbeni političari tu činjenicu predstavljaju kao nešto poražavajuće ili tragediju epskih razmjera. Brzo su se javili i jugonostalgičari koji primjećuju da je cijelo vrijeme tijekom SFRJ broj stanovnika rastao, a od 1991. do danas je u padu. Iz toga zaključuju da je Hrvatima u bivšoj državi bilo bolje ili čak da je socijalizam zbog toga bolje ekonomsko uređenje.
Prvo, medijski urednici su matematički nepismeni. Svi portali su broj 3.888.529 zaokružili na 3,88 milijuna. Svakoj osobi, koja je završila osnovnu školu, a nije novinar, jasno je da bi ispravno zaokruživanje na dvije decimale bilo 3,89 milijuna. Ovo sam morao napisati da vam ukažem koliko su obrazovani ljudi koji vas inače često vrijeđaju nazivajući vas glupim ravnozemljašima i sličnim pogrdnim imenima, a oni nisu u stanju ni ispravno zaokružiti neki broj na dvije decimale.
Drugo, i puno bitnije, gubitak stanovništva u Hrvatskoj tijekom zadnjih 10 godina nije ništa neočekivano, tragično ni senzacionalno. To je desetljeće u kojem je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije, što znači da su građani RH dobili neka prava koja prije nisu imali, u prvom redu slobodu kretanja diljem EU i lakše zapošljavanje u bogatijim zemljama članicama.
Sasvim je normalno da će u takvoj uniji država, gdje su granice praktički samo crte na karti, mnogi građani iz siromašnijih članica biti privučeni u bogatije članice. Naprosto, svatko ide tamo gdje vidi više prilika za svoj razvoj. Ista stvar dogodila se skoro svakoj ex komunističkoj zemlji nakon ulaska u EU, iznimka je samo možda Slovenija u kojoj odljev nije bio toliko osjetan kao drugdje. Ali, na primjer, Poljska je od 2001. do danas izgubila oko 1,5 milijuna stanovnika. Poljsku je nakon ulaska u EU napustilo puno više ljudi, ali većina se vratila. Vjerojatno će se i mnogi Hrvati tako vratiti nakon nekog vremena.
I to nije ništa katastrofično. Normalno je da ljudi idu tamo gdje im je bolje. Zar netko misli da bi nam bilo bolje da su granice zatvorene? U tom slučaju nitko ne bi smio otići raditi pa ne bi bilo odljeva stanovništva, ali ne bi nam bilo ništa bolje. Dapače, više bi ljudi bilo na socijali i društvo bi u cjelini bilo puno siromašnije.
Dakle, nije bitno smanjuje li se ili povećava broj stanovnika. Bitno je kakva je kvaliteta života onih koji su tu. A za to nam već treba puno više parametara od samog broja stanovnika.
Druge ex komunističke države, koje su sada dio EU, uspjele su znatno povećati BDP po stanovniku tijekom zadnjih 30 godina, Hrvatska nije. To je problem za koji možemo prozvati politike onih koji su upravljali državom zadnjih 30 godina.
Također, smanjenje broja stanovnika, pogotovo ako je riječ o radnoaktivnom dijelu populacije, negativno utječe na kvalitetu i troškove zdravstvenog i mirovinskog sustava koji se temelji na tzv. "međugeneracijskoj solidarnosti". Taj smo sustav naslijedili iz socijalizma dok smo imali znatno više radnoaktivnog stanovništva, pogotovo u odnosu na broj umirovljenika. Sada je taj odnos puno nepovoljniji iz više razloga (slabiji natalitet, dulji životni vijek itd.) pa su zdravstveni i mirovinski sustav postali neodrživi. To ćemo morati mijenjati. Privatizacija bi riješila taj problem, ali većina Hrvata preferira socijalistička rješenja pa je bilo kakav značajan napredak nerealno očekivati.
Drugim riječima, ni to nije problem demografije nego ekonomske politike. Sustav je od početka napravljen tako da ne bude održiv. Ne možemo zbog njegove nefunkcionalnosti kriviti pad broja stanovnika.
Oni koji gledaju samo broj stanovnika i trend rasta ili pada, pa na osnovu toga donose nekakve zaključke o bivšoj državili ili socijalističkoj ekonomiji, zaboravljaju da je riječ o potpuno drugom vremenu i drugačijem uređenju. Granice Jugoslavije su bile puno zatvorenije nego granice današnje Hrvatske. Na "bauštelu" se išlo raditi tek po posebnom dogovoru između jugoslavenskih i njemačkih vlasti, nije bilo lako individualno napustiti zemlju, po vlastitoj želji. Bilo je puno više siromašnog stanovništva i slabije obrazovanog, mnogi nisu ni znali za kontracepciju. Kad bi tako bilo danas, i mi bismo sada vjerojatno imali rast broja stanovnika.
Nije samo Hrvatska imala "stabilan rast stanovništva" u socijalizmu, tako je bilo i u bivšim republikama SSSR-a. Pogledajte, recimo, Litvu:
Broj stanovnika Litve je rastao točno do 1991. godine, nakon toga strmoglavi pad, da bi do danas izgubila četvrtinu stanovništva. Znači li to da je Litvancima u SSSR-u bilo super? Ne, teže su napuštali zemlju pa se nisu raseljavali; bili su puno siromašniji pa su imali više djece. Slično je i kod skoro svake druge bivše komunističke države.
Da pozitivni trend prirasta populacije ne znači da je država "dobra" dokazuje i sami pogled na zemlje s najvećim pozitivnim prirastom. To su Sirija, Južni Sudan, Niger, Benin... Jesu li to zemlje u kojima biste voljeli živjeti?
Koliko taj trend ima veze sa strankom na vlasti? Normalno je da će oporbeni političari koristiti svaku priliku da kritiziraju vladajuće, ali u ovom slučaju to je čisti populizam.
U prvom dijelu 2010-ih Hrvatskom je upravljao SDP, a u drugom dijelu HDZ. Nitko od njih ne bi mogao preokrenuti taj trend jer to jednostavno nije u moći politike. Ljudi će ići tamo gdje im se ukazuje više prilike, a prilike su veće tamo gdje je društvo bogatije, odnosno gdje je veći BDP per capita.
Političari su mogli provesti neke drastične reforme kao u Poljskoj i Estoniji, mogli su olakšati poslovanje i ukinuti neke poreze. To bi pomoglo da neki ostanu u Hrvatskoj, ali ne većina. Razlika u startu, znači još od 1990-ih, između bogatijeg i siromašnijeg dijela Europe tolika je da ju je nemoguće izbrisati i za 50 godina.
Ne bismo trebali tugovati zbog pada broja stanovnika jer to, samo po sebi, nije nikakva tragedija. Umjesto toga, trebamo gledati kako omogućiti onima koji tu ostaju da lakše planiraju budućnost. Jer ako budućnost nije neizvjesna, parovi će se lakše odlučiti za potomstvo - ako vam je stopa nataliteta toliko bitna. Mediji koji svakodnevno bombardiraju crnim prognozama sigurno ne pomažu.