Opće mjesto svih predsjedničkih izbora je zamorna rasprava o ovlastima te funkcije i različite ideje o tome treba li ih povećavati, smanjivati ili ukinuti izravno biranje i prebaciti taj proces u Sabor. Međutim, nije stvar toliko u širini ovlasti koliko u tome da dosadašnji nositelji funkcije nisu koristili ni ono što im je bilo na raspolaganju.

Predsjednik ima ovlasti u procesu formiranja, raspuštanja vlasti i raspisivanja izbora, u imenovanjima za sigurnosne službe, vojsku i diplomaciju te u vanjskoj politici gdje predstavlja državu u svijetu. Osim toga, jedna nepisana ovlast je ta da predsjednik ima stalan i neograničen pristup medijima i može svojim istupima i prijedlozima utjecati na smjer važnih rasprava, ukazivati na probleme, predlagati rješenja.

To nisu samo ceremonijalne dužnosti i aktivna osoba na tom položaju može itekako oblikovati politiku zemlje kojoj je na čelu, međutim, svi Franjini nasljednici bili su slabo aktivni u svojim ulogama. Mesić se proslavio svojim korištenjem vojnih ovlasti i umirovio niz generala koji su se bavili politikom, a onda je većinu svoja dva mandata proveo u ugodnom neradu i putovanjima. Najviše je živnuo kad je nakon mandata trebao sebi osigurati stalni ured, vozača i tajnicu. Nekako ga je zaobišla činjenica da mu je premijer blizu ostavke i pod ozbiljnim optužbama za korupciju, družio se s Gadafijem i drugim živopisnim svjetskim liderima, a dolazak recesije je vjerojatno prespavao.

Nakon toga je došao Ivo Josipović kao manje zlo od Bandića u drugom krugu i postao prvi predsjednik koji je odradio samo jedan mandat. Ni uz najbolju volju i google nisam našao neke epohalne poteze u tom mandatu. U njegovom mandatu je bio vrhunac krize, iseljavanja građana u inozemstvo, katastrofalna vlada Zorana Milanovića, ali sve je to on nekako odsjedio na Pantovčaku. Pri kraju je i on shvatio da na nečemu mora dobiti izbore pa je krenuo obećavati temeljite promjene Ustava, Novu Pravednost, ali sve je to bilo premalo i prekasno pa je uspio izgubiti izbore iz povlaštene pozicije trenutnog predsjednika.

Kolinda nas je odmah u izbornoj večeri počastila obećanjem da će Hrvatska biti jedna od najrazvijenijih zemalja Europe i svijeta, ali je u pet godina vrlo malo napravila da se to dogodi. Jedina radna skupina koju je osnovala je ona za promišljanje kako brandirati Hrvatsku kao državu, a većinu vremena je provodila seleći svoj ured (koji ipak nije stalno preselila u Visoku ulicu) i obilazeći lokalne fešte. Ako je išta obilježilo njen mandat, to je njena apsolutna nespremnost da zauzme stav i lupne šakom o stol, iako je to obećala, pa evo sad pred izbore čak i napravila u jednom intervjuu.

Prešutjela je mnoge političke afere kao, na primjer, stalno kolebanje saborske većine, pretrčavanja zastupnika, afere ministara i njihove smjene, iako bi ona trebala biti onaj faktor koji donosi stabilnost vlasti i institucija. Isto tako je prešutjela mnoge afere u društvu kao rast nasilja u obitelji i na ulicama i svaka joj je reakcija bila zakašnjela i nejasna. Stiglo je prokletstvo Josipovića – sad s tim dugim popisom stvari koje nije napravila mora na izbore za drugi mandat.

U novom krugu izbora dolaze neki novi, neki stari kandidati i uobičajena skupina onih kojima je važno sudjelovati. Od onih koji idu sudjelovati tu su Pernar koji ima svoju sljedbu, Katarina Peović s daleke ljevice, Dalija koja je uspjela uprskati dobar start, Orepić i Panenić - dvojica mostovaca čiji motivi su mi sasvim nejasni te Kolakušić koji također ima sljedbu koja misli da on može sve i da će uz sve funkcije spasiti Hrvatsku i ujedno naći i kamen mudrosti.

Po meni, glavna borba će se voditi između dva tandema. Staru školu će predstavljati dvojac Kolinda i Zoran i svaki od ta dva tabora ima već garantirane grupe glasača koji samo čekaju da ih zaokruže. Tu se nema što previše pričati, oboje su poznati, oboje imaju svoja postignuća i oboje su na sceni već dugo, možda i predugo vremena.

Drugi dvojac koji ulazi u utrku s vanjskih pozicija su Miroslav Škoro i Dejan Kovač. Škoro ima prednost prepoznatljivosti i nekakav je desni centar za one koji ne podnose HDZ što znači da će morati zagrabiti malo i desnije, što sa zadnjim izjavama o zabrani SDSS-a očito i pokušava. Čini mi se da mu kampanja ide u smjeru Trumpa za siromašne, bit će tu još izjava koje će vabiti desnicu, a s druge strane će mu se umivati imidž isticanjem da je poznati pjevač, asistent na fakultetu i vinar.

On želi više ovlasti čime opet cilja desno biračko tijelo koje želi Ćaću, a on će velikodušno Narodu ugađati i raspisivati im referendume. Jedini problem s tom strategijom je da bi u slučaju da pobijedi, za takve promjene trebao mijenjati Ustav, sistem parlamentarne demokracije i još par stvari, ali za kampanju je za sad dovoljno, tako je i Meksiko platio neizgrađeni Zid.

Dejan Kovač izlazi kao kandidat manjine biračkog tijela centra i liberala te birača bez ideologije koji bi htjeli da institucije napokon rade svoj posao i da se svi skupa bavimo problemima važnim na kraju prve petine 21. stoljeća. U ovu utrku ulazi kao autsajder, gotovo nepoznato ime dobrog životopisa, sa znanjem ekonomije i stavovima koji mogu biti privlačni onom dijelu glasača koji inače ne izlaze na izbore, koji su umorni od hrvatske politike i koji bi možda htjeli napokon malo živjeti u državi koja bi se mogla nazvati normalnom.

To je apsolutno jurišanje na vjetrenjače u ovom kontekstu, ali može probuditi neke koji napokon nađu razlog za glasanje za nekog kandidata, umjesto protiv. Na kraju mislim da može uspješno iskoristiti postojeće predsjedničke ovlasti, a najviše onu da bude stvarno nezavisan od ostatka politike, da bude glas koji usmjerava u pravom smjeru, koji kritizira loše poteze izvršne vlasti, koji je svjestan problema oko sebe i predlaže rješenja i koji će napokon biti aktivan sudionik života u Hrvatskoj.