Premijer Andrej Plenković i njemu bliski mediji jako su ljuti ovih dana. Dogodio se tako velik prosvjed - to nisu očekivali - da ga nikako ne mogu ignorirati. Pokušavaju sve da umanje važnost onoga što se dogodilo u subotu u centru Zagreba; umanjuju broj prosvjednika, zatim ih vrijeđaju, šikaniraju, etiketiraju svim mogućim posprdnim i pogrdnim etiketama, dehumaniziraju.
Nijedan medij nije naveo jednu prostu činjenicu: subotnji prosvjed u Zagrebu bio je najmirniji masovni prosvjed protiv covid mjera na svijetu. Pogledajte kako izgledaju prosvjedi u drugim zemljama i vidjet ćete lom, otvorene sukobe s policijom, ozlijeđene, privedene, pa i mrtve. Sad vas pitam, kako je uopće moguće okupiti tako veliku masu nezadovoljnih, potlačenih i ogorčenih ljudi na jedno mjesto, i da to prođe bez većeg incidenta? Zar to nije pohvalno?
Umjesto toga, novinari bijesne. Oni vide "kanonadu kapljica", "vrijeđanje novinara" (iako postoji hrpa snimki na kojima se vidi da se ti isti novinari zabavljaju okruženi prosvjednicima i nitko ih ne dira), "pretučenog novinara" (bez ozljeda), "paljenje zastave HDZ-a" (kao da je HDZ neko božanstvo pa se njegova zastava ne smije uvrijediti) i slične maloumne gluposti. Sve što iz takvog izvještavanja možemo zaključiti jest da novinari mrze ljude koji su došli prosvjedovati protiv covid potvrda, da mrze činjenicu da je prosvjed protekao mirno i dostojanstveno i da mrze činjenicu da je došlo tako mnogo ljudi.
No, takvo medijsko izvještavanje mogli smo i očekivati, s obzirom da su novinari od početka zauzeli jednu ekstremnu stranu i ponašaju se kao navijači. Ili, točnije, kao AKTERI, a ne izvjestitelji. Budimo realni, novinari su strana u ovom sukobu. Prosvjednici su suprotstavljena strana. Novinari koriste svoju moć (mediji su sila, to znamo) da bi dezinformiranjem i manipuliranjem informacijama naštetili suprotnoj strani, a suprotna strana ne može odgovoriti istom mjerom. Ne može odgovoriti zapravo nikako, jer ako ih napadne, novinari cvile i žale se Plenkoviću. Očito je da ova borba nije fer, ali javnost je sve svjesnija toga što se događa pa je sve manje onih koji vjeruju medijima.
Nekoliko se standardnih klišeja provlači kroz skoro sve medijske komentare nakon prosvjeda. Prosvjednike se etiketira kao desničare, katolibane, crackpotove. Ovaj tekst pišem jer osjećam strašnu potrebu reći da to nije ni blizu istini. Osobno nisam bio na prosvjedu jer nisam lud za okupljanjima i masama, ali poznam mnoge koji su bili. I ono što je sigurno, ti ljudi nisu desničari. Daleko od toga. Kad novinari kažu "katolibani", morate shvatiti što pod time misle. Katoliban je novinarski sleng za osobu katoličke vjeroispovijesti, a takva je većina građana RH. Znači, kad napišu "katoliban", to je samo pogrdni naziv za katolika. U tome ne mogu nikad pogriješiti jer na bilo kojem skupu u Hrvatskoj - izuzev možda Večernjakove ruže i Weekend Media Festivala - većina okupljenih tehnički bit će katolici, na novinarskom katolibani. A što se tiče crackpotovova, mislim da bi taj izraz bolje opisao većinu novinara Indexa nego većinu prosvjednika.
Naravno da se našla nekolicina političara koji koriste ovakve masovne skupove nezadovoljnih građana kako bi pokupili pokoji poen. To je neizbježno. Koliko god organizatori to ne željeli, političari će doći. Također, neizbježna je i nekolicina rubnih likova, ekstremista koji žude za sukobima. Ali morate shvatiti da je to, u masi od nekoliko desetaka tisuća ljudi, potpuno zanemarivo. Znači, novinari su s tog skupa izvukli stotinjak likova i njihove fotografije stavili u prvi plan da bi rekli: "Eto, takvi su prosvjednici!". To je logička greška koja se zove cherry picking.
Ne može se o prosvjednicima suditi ni prema govornicima koji su govorili na skupu. Svi su govornici nepoznati široj publici, javnost nije znala tko će govoriti na prosvjedu do samog prosvjeda. Nitko nije došao na prosvjed zbog nekog govornika. Ljudi su došli s jasnom željom - pokazati da se protive covid potvrdama. To je sve!
Velika većina prosvjednika su obični obiteljski ljudi kojima je puna kapa medijskog terora strahom i panikom. To su ljudi koji žele normalno živjeti, raditi svoj posao, provoditi slobodno vrijeme s djecom, ići na izlete, putovati... Živjeti normalan život. Ali to postaje sve teže jer vas svakodnevno bombardiraju morbidnim vijestima, strahom i panikom, tjeraju vas da se bojite, onda vam ograničavaju kretanje, postavljaju totalno nelogične uvjete za obavljati najosnovnije stvari. Za većinu uopće nije problem cjepivo (znam neke koji su bili na prosvjedu, a cijepljeni su). Problem je rastuća birokracija koja se pretvara u totalitarizam.
Mnogi od tih ljudi proživljavaju neviđeni pritisak i mobbing na poslu, svaka šuša im s televizije dijeli zdravstvene savjete, nitko ne želi preuzeti odgovornost. Oni samo žele da ih se pusti na miru. Otkad je to postalo ekstremizam?
