Ne postoji osoba koja se u svom životu nije susrela sa pseudoznanošću – na svjestan ili nesvjestan način. Ako bismo je morali definirati u jednoj rečenici, pseudoznanost je pokušaj predstavljanja određenih činjenica kao objektivne istine koristeći se (neuspješno) znanstvenim metodama. Karakteristike pseudoznanosti su nedostatak kritičkog preispitivanja, vlastitih pokusa (testiranja) i pokušaja dokazivanja te sveopće neznanje (zabluda) kako stvari zapravo funkcioniraju.

Danas je na internetu vrlo lako pronaći "dokaze" za bilo što, a najbanalniji (mislim da zaslužuje i epitet najšokantniji) primjer jest ideja da je zemlja zapravo ravna ploča. Združenim nazivom "Modern flat Earth societies", danas u svijetu djeluju organizacije koje svoje djelovanje baziraju na arhaičnom vjerovanju kako je zemlja ravna ploča. Prvo takvo udruženje osnovao je 1956. godine, Englez Samuel Shenton. Ni domaće društvo nije pošteđeno ove pseudoznanosti, pa tako na društvenoj mreži Facebook možemo pronaći nekoliko stranica i grupa koje se bave ovom tematikom, a neke od njih broje i preko 2000 članova.

Astrologija

Drugi primjer astrologija, odnosno tarot. Kad u svakodnevnici pomislimo ili pričamo o tarotu i tarot majstorima, najčešća mentalna slika koju mozak stvori je prikaz muškarca ili žene unutar televizijskog ekrana na kojemu su ispisane razne brojke i slova (cijena po minuti, pozivni broj, službeni telefon, broj tarot operatera i sl.). Vratimo li se približno 500-tinjak godina unatrag, domicilno stanovništvo europskih gradova na riječ tarot u mislima bi imalo društvenu kartašku igru koja se igra po posebnim pravilima i koristi se uglavnom za zabavu i razbibrigu. No, razvojem tadašnjeg društva (i misli) te položajem tarota kao jednoj od dominantnijih društvenih igara među siromašnijom populacijom (iznimna raširenost zabilježena je među romskim stanovništvom), započela je njegova upotreba u okultne svrhe (ponajprije proricanje budućnosti). Tijekom 18. stoljeća tarot se iznimno popularizirao u svim dijelovima Europe te je sve do danas takav i ostao. Suvremeni tarot majstori izučavaju tarotologiju, u znanstvenim krugovima smatranu kao pseudoznanost, ponajprije zbog nedostatka pozitivnih znanstvenih temelja i argumenata koji bi dali temelj i kontinuitet točnosti predviđanja događaja.

Profesionalni tarot majstori u svojim čitanjima koriste osnovne ideje i kalupe u kojima se gotovo svaka osoba može prepoznati, takozvano "hladno čitanje" (cold reading) koje koriste poznati mentalisti, psihoanalitičari i čitači karata. U suvremenom društvu tarot majstori najčešće vode emisije preko televizije ili radija, a najčešća pitanja koja korisnici postavljaju su u vezi zdravlja, ljubavi, obitelji, financija i sl. Neki popularni tarot majstori svoju emisiju nadopunjavaju zabavnim sadržajem te tako animiraju gledatelje da sudjeluju u istoj. "Face to face" tarot majstori čitanje rade na nešto ozbiljnijoj razini te tako mogu i ozbiljnije djelovati i utjecati na korisnika tarot usluga (posebno su podložni izrazito sugestibilne osobe, korisnici narkotika, raznih terapija lijekova ili osobe koje imaju dijagnozu nekog psihičkog poremećaja). Dostupnošću tarot špilova diljem svijeta, doslovno svaka osoba može postati tarot majstor, a korištenje takvih tarot čitanja najčešće je u krugu bliskih prijatelja ili rodbine te se odvija u opuštenom i zabavnom tonu. Dakle, korištenje tarot usluga od tarot majstora može biti nekakva vrsta zabave, razbibrige i uživanja, ali nikako orijentacija i/ili jedina slamka spasa i prevaga u donošenju velikih životnih odluka i radnji.

Od poznatih slučajeva tu je još i tzv. "fenomen 21. prosinca 2012." koji je u određenim mjestima svijeta prikupio više stotina ljudi koji su zapravo vjerovali u ono što tzv. "proročanstva" nalažu (čak je i određeni broj ljudi izgradio skloništa u slučaju kataklizme), razne alternativne medicinske terapije itd.

Kad pseudoznanost ugrožava ljudske živote

Pokret anti-cijepljenja sve je više prisutan u medijskom prostoru današnjice. Definiramo ih kao teoretičare zavjere koji krive medicinsku praksu cijepljenja za širok spektar zdravstvenih problema. Kako svoje teze teško mogu dokazati i argumentima objasniti, jedna od glavnih paradigmi pokreta je zavjera o depopulaciji zemlje, odnosno pristaše su teorije o prenaseljenosti planeta (vjeruje se da je teorija o prenaseljenosti djelo znanstveno-fantastičnih filmova iz 80-ih godina te primjera Kambodže u periodu od 1975–1979. godine, kada je tadašnji komunistički režim istrijebio preko 1,5 milijuna stanovnika).

Inokulacija (unošenje nečega u tijelo što će rasti ili se razmnožavati u svrhu razvijanja imuniteta) je zabilježena još u 16. stoljeću u Kini, gdje su se od pacijenata zaraženih velikim boginjama u početnoj fazi uzimale tjelesne tekućine (slina) i unosile u organizam zdrave osobe kako bi se tijelo "naviklo na bolest".

Znanstvena istraživanja su potvrdila da necijepljenje ima puno razorniji utjecaj od nuspojava koje mogu nastati imunizacijom. Konkretno, istraživanje je pokazalo kako trudnice koje za vrijeme trudnoće obole od rubeole u 7,4 posto slučajeva rode dijete koje ima nekakav oblik autizma.

Prema znanstvenom istraživanju obavljenom između travnja 2008. i rujna 2009. godine, od 1,4 milijuna cijepljenih protiv HPV-a samo je 4657 osoba razvilo nuspojave na cjepivo (glavobolja, mučnine, osip i sl.). Također, cijepljenje se dovodi u vezu s pojavom autizma, međutim, nikada nije znanstveno dokazana korelacija između ove dvije pojave (čak su se radila znanstvena istraživanja na svakom pojedinom cjepivu, no i ta istraživanja nisu pokazala nikakvu povezanost).

Što je najapsurdnije od svega, cijeli pokret vode ljudi koji nemaju znanja u područjima medicine, farmacije i inih znanosti povezanih s cjepivima. Svojevrsno je i David Icke, bivši engleski nogometni vratar i vrlo popularni sportski komentator, a trenutno najpopularniji teoretičar zavjere na svijetu, izjavio kako HIV virus ne uzrokuje AIDS tvrdeći da je sve to skupa izmišljeno da bi se ljude koji su nositelji HIV-a držalo u strahu određeni broj godina, to jest u strahu kada će zapravo simptomi bolesti nastupiti.

Fenomen Davida Ickea možemo doslovno pratiti pred očima, u našoj svakodnevnici – u našim knjižnicama i na državnoj televiziji. Icke je neko vrijeme uvjerljivo vodio po broju posudbi knjiga u hrvatskim knjižnicama, gdje su njegovi naslovi očito naišli na vjernu znatiželjnu publiku koja je prilikom čitanja knjige mislila da čita pravu znanost.

Ovo je pravi dokaz kako emocije i predrasude mogu negativno utjecati na ljudsko rasuđivanje. Neprihvaćanje dokaza i doslovno izmišljanje vlastite realnosti i istine može ostatak populacije koštati života (što se više ljudi ne imunizira, veće su šanse od ponovnog javljanja bolesti koje smo godinama uspješnom imunizacijom izbacili iz naše svakodnevnice).

Zašto je pseudoznanost opasna?

Pseudoznanost inficira društvo poput najgoreg oblika bolesti. Često inteligentniji pojedinci iskorištavaju naivnost onih koji su u određenim životnim problemima i patnjama (međutim to nije uvijek tako, i najinteligentnija osoba može biti žrtva pseudoznanost). Igra s osjećajima, objašnjenje neobjašnjivog i malo kredibiliteta (odnosno lažnih ili nedovoljno dobro interpretiranih podataka) dovodi do posljedica vjerovanja u ono što naprosto nije istina. Ljudski mozak slijedi ono što mu ima smisla, svatko od nas želi dati ovome svijetu smisao i svatko voli vjerovati vlastitim instinktima.

Psihologija prosudbe i donošenja odluka izolirala je jedan fenomen koji se naziva sklonost potvrdi. Nedostatak kritičkog promišljanja nad određenim konceptom ili idejom dovodi do traženja i favoriziranja informacija u kontekstu potvrde prethodnog uvjerenja (sustavna pogreška induktivnog zaključivanja). Učinak je jači kod pitanja koja su prožeta emocijama te kod duboko usađenih vjerovanja. Ljudi također imaju sklonost prikazivanja nepotpunih dokaza u smislu potvrde vlastitog stajališta. Sklonost potvrdi pridonosi velikom samopouzdanju u osobna uvjerenja te ih može još više "betonirati" usprkos dokazima koji ukazuju suprotno.

U psihologiji je također poznat fenomen koji se zove Dunning-Kruger efekt, odnosno fenomen prvi put definiran i istražen te 1999. godine kada su psiholozi David Dunning i Justin Kruger sa Sveučilišta Cornell u Americi objavili rad u "Časopisu psihologije osobnosti i društva". Osobe s Dunning-Krugerovim fenomenom prepoznajemo najčešće po tome što u društvu vode glavnu riječ (društvene "alfe" koje nameću svoje mišljenje bez obzira o kojoj se temi radi), donose sudove i odluke na temelju netočnih ili nevažnih podataka i nisu spremni prihvatiti apsolutno nikakvu kritiku.

Iz sveg navedenog možemo samo zaključiti da s informacijama moramo biti jako oprezni, pogotovo u suvremeno doba moderne tehnologije gdje se svakog dana pojavi mnoštvo novih (dez)informacija. Prije svakog donošenja suda, kritički promislite o dokazima koji vas dovode do njega, preispitajte druge izvore i treće percepcije. Ludwig Borne rekao je: "getting rid of a delusion makes us wiser than getting hold of a truth (oslobađanje od deluzije čini nas mudrijim od dobivanja istine)".