Puna država seljaka, nigdje prijelaza ni vrata - to bi mogla biti nova, aktualna verzija zagonetke koju smo davno apsolvirali u školi. Da država sa svojim pretjeranim intervencionizmom može samo nanijeti štetu potvrdilo se i ovih dana izbijanjem „Rata lubenica“.

Odlukom o povećanju naknade za fitosanitarnu kontrolu voća i povrća pri uvozu iz „trećih zemalja“ za čak 22 puta, Ministarstvo poljoprivrede brzo je izazvalo protumjeru s „treće strane“ kojom je znatno otežan izvoz naših poljoprivredno–prehrambenih proizvoda. Ne samo otežan, već zbog obveznog pregleda s rokom od 30 dana naša roba će morati čekati u skladištima minimalno 30 dana prije nego se može staviti na police srpskih dućana.

Nije ovo ni prvi ni zadnji put da se nadmudrujemo sa susjedima, samo je mali problem što od silnog mudrovanja ništa mudro nismo naučili. Kao što seljak njivu pršće insekticidom kako bi uništio korov, tako i naš ministar donosi odluku kojom želi pomoći hrvatskom seljaku. Pa ministre – promašili ste terapiju, a čini mi se i dijagnozu!

Sami postavili pravu dijagnozu

Sami nezadovoljni seljaci iz doline Neretve su prepoznali problem i „napalili“ ministra da donese spasiteljsku odluku. Žaleći se na niže uvozne cijene lubenica i ostalog povrća više su puta istaknuli da „oni ne mogu konkurirati proizvođačima iz Srbije, Makedonije i Grčke“. Seljaci su jasno postavili dijagnozu – nekonkurentnost.

Ministre, jeste li se upitali zašto i pored puno većih subvencija hrvatski seljak ne može konkurirati srpskom? Možda i jeste, ali očigledno ne znate!

Upravo posljednja Odluka o povećanju cijene fitosanitarnog pregleda jasno govori o dugogodišnjoj pogrešnoj strategiji hrvatske poljoprivrede. Naučeni samo za posezanjem u tuđi džep, politička kreativnost resornog ministarstva je svedena isključivo na mjere otežanja, umjesto olakšanja poslovanja. Ministre, da bi hrvatskog seljaka učinili konkurentnim smanjite mu namete, olabavite pravilnike i uredbe, liberalizirajte tržište, stavite Poljoprivredno savjetodavnu službu u funkciju proizvođača, mijenjajte Zakon o zadrugama, smanjite naknade za navodnjavanje, uskladite potrebe obrazovnog sustava s potrebama na tržištu rada i povežite ih s proizvođačima...I vucite za rukav guvernera Vujčića, a ne inspektore!

Kako bi država mogla pomoći domaćem poljoprivredniku

Osnovna vodilja ministarstva bi trebala biti stalna borba za olakšanje i smanjenje troškova u poljoprivrednoj proizvodnji. Poljoprivreda je djelatnost koja u velike ovisi o nepredvidivim klimatskim faktorima, a većina cijena se formira na burzama. Pod uvjetom da zna svoj posao, proizvođač može minimalno utjecati na visinu prihoda. Za uspjeh u poslu mu preostaje brinuti se o rashodovnoj strani – troškovima koje mora smanjiti želi li biti konkurentan.

Kako država NE pomaže domaćem poljoprivredniku

Ministarstvo se zadnjih godina prilično potrudilo napisati nemali broj pravilnika pa ne možemo baš reći da se nije ništa radilo. Napravilo se puno posla kako bi seljaka tjerali da uči štimati dizne na prskalici, da popunjava očevidnike o motornim uljima i pravi zapisnike o trulim plodovima, da u zadžepku ima spremnih 50 kn biljega za JBx obrazac, da plaća kiriju u udaljenom gradu jer mu dijete neće u upravno-pravnu školu koja mu je tu pred nosom, da mu traktorska prikolica mora svijetliti kao kuća obitelji Salaj u Čazmi, da mora imati ogromnu garažu za sve moguće strojeve jer ih ne smije iznajmiti, pa sve do ispitivanja gromobranskih instalacija i sutrašnjeg poreza za tu istu garažu! I još puno toga, i na svakom ćošku – i na onom ćošku na kojem visi baždareni vatrogasni aparat!

Povećati konkurentnost, ali kako?

Hrvatska sa svojim kontinentalnim i mediternaskim dijelom ima potencijala proizvoditi puno više hrane. Danas smo samo u malom broju poljoprivrednih proizvoda samodostatni te smo osuđeni na uvoz. Konkurencija je žestoka – s jedne strane visoko subvencionirana proizvodnja u EU, a s druge strane proizvodnja s niskim troškovima iz „trećih zemalja“. Jasno je da ključ konkurentnosti leži u povećanju profitabilnosti s naglaskom na smanjenju rashodovne strane, računajući prije svega na one troškove na koje država ima prevashodni utjecaj.

Još jedna pogreška naše Vlade

Ovih dana smo se zbog još jedne odluke našli na udaru EU komisije, a radi izmjene EU pravila za poticaje za održavanje pašnjaka. Ministar je i u ovom slučaju „na svoju ruku“ prekršio preuzete međunarodne obveze. S ovakvim, sve češćim naglim i drastičnim promjenama pravila u poslovanju, kakvu li poruku šaljemo svima onima koji žele investirati u Hrvatskoj? Bilo da je riječ o stranim ili domaćim investitorima. Hrvatska, ukoliko želi investicije u gospodarstvu, mora osigurati široku otvorenost prema svim tržištima. Kao zasebno, zatvoreno tržište, neće nikad i neće nikome biti interesantna za ulaganja (izuzmemo li turizam). Osnovni preduvjet pored otvorenosti tržišta je pravna sigurnost. Investitor i svatko tko radi i posluje u Hrvatskoj mora biti siguran da ga vozač kamiona krcat jabukama za preradu neće zvati u dva u jutro zbog nemogućnosti prelaska granice. Tako se ne može raditi.

Tek kad Ministarstvo poljoprivrede i Vlada budu pasli manje trave s pašnjaka, a ovcama ostavili nešto više sijena, u zagonetnim lubenicama više neće biti nesretnih seljaka. Tada će seljaci prodavati svoje mlijeko, jabuke i lubenice – punoj školi đaka!