Prosvjedi manjeg dijela studenata Filozofskog fakulteta i njihovih političkih fanova imaju sva obilježja jedne male socijalističke revolucije. Oni bi da ih država sponzorira, a da oni upravljaju po poznatom modelu samoupravljanja. Dakle, neka porezni obveznici plaćaju, a mi ćemo voditi firmu (u ovom slučaju fakultet) kako mi želimo. Smijenit ćemo dekana ako nam ne odgovara, to je naše pravo!

"Punkt intelektualnog otpora" my ass

Definitivno se grozim od takvih ljubitelja totalitarnih režima jer znam da on počiva na prisili i da takvi poput njih zapravo trebaju robove koji će šutjeti i raditi da bi oni upravljali - državnom imovinom. Još mi je više mučno kad vidim da naši mediji, već poslovično, od takvih "revolucionara" prave heroje koji se, zamislite ovo, "bore za pravnu državu". U jednom sam čak komentaru, zapravo kolumni Damira Pilića objavljenoj prije dva dana u Slobodnoj Dalmaciji, pročitao kako je taj Filozofski fakultet, ni manje ni više nego "ključni punkt intelektualnog otpora u zemlji" na kojem se vodi "bitka za budućnost".

Ozbiljno? Evo, ja baš mislim, kad bi se sutra Filozofski fakultet privatizirao, dakle skinuo s leđa poreznih obveznika, što bi naravno značilo njegovo gašenje jer na tržištu ga nitko ne bi htio...Ništa se u cijelom svemiru ne bi promijenilo! Ništa, osim što bi Previšić, Kapović i njihovi kolege bili bez plaće, a ovi što sad prosvjeduju bi morali tražiti pošten posao. I onda ga naši novinari nazivaju punktom intelektualnog otpora?

Mladi su, odrast će

Moram reći i da razumijem dio onih studenata koji su iskreno izašli da podrže svoje kolege jer vjeruju da se bore za prave ideale. Mladi su. I ja sam u tim godinama brijao lijevo. Većina njih će, vjerujem, odrasti i promijeniti svoje stavove, što je normalno. Ja sam ih počeo mijenjati kad sam se zaposlio. Kad sam dobio platnu listu, kad sam vidio koliko radim, a koliko mi se uzima za kojekakve birokrate. Za nekoliko godina, većina njih će se promijeniti, pogotovo oni koji se zaposle u privatnom sektoru.

Njihovu revoluciju predstavlja i vođa Radničke fronte Mate Kapović koji je dobio prostor na Indexu da bi proširio strah od Crkve koja tobože želi iskoristiti taj fakultet za napad na društvo i nametanje konzervativnog (dakle to je kod nas nešto najgore što može biti) svjetonazora. To je isti onaj Kapović koji poziva na nacionalizaciju privatne imovine i povratak u zlatno doba kad smo vozili par-nepar i čekali u redu za kruh ispred pekare, a kad je prosječna plaća iznosila između 100 i 200 tadašnjih njemačkih maraka (50 do 100 eura).

Zašto ne mogu Glasnovića shvatiti ozbiljno

S druge strane, tu je saborski zastupnik Željko Glasnović koji je iskoristio trenutak da optuži naše revolucionare za boljševizam, komunizam, anarhiju i šta ja znam što sve ne. Čak bih se mogao djelomično složiti s njegovom ocjenom uz, naravno, gađenje prema pozivanju na pendreke i suzavac, ali kad sam vidio da je sljedećeg dana pozvao na misu za ustaške generale, dosta mi je. Kako možeš biti protivnik jednom totalitarnom režimu i u isto vrijeme veličati drugi totalitarni režim?

I onda mi je sinulo: ovo što se događa posljednjih dana na i oko Filozofskog zapravo je rat dviju ideologija. Mi zapravo pričamo o Drugom svjetskom ratu. Imamo ustaše i partizane, doslovno. Znate kako je taj rat završio? Na našim prostorima, nije bilo pobjednika. Pobjednička ideologija zapravo je bila gubitnička od samog početka, samo što je trebalo proći dugih 50 godina da bi doživjela svoju propast. Fašizam je, hvala Bogu, poražen brzo. Socijalizam je, nažalost, umirao vrlo sporo. Kažem nažalost jer posljedice socijalizma osjećamo i dan-danas.

Posljedice znamo, živimo ih

Kakve su bile posljedice fašizma u Hrvatskoj - znamo dobro: desetci tisuća nevinih žrtava i ljaga na cijelom narodu, ljaga koju još nismo do kraja uspjeli isprati, a sve se odigralo u samo 5 godina. Socijalizam, s druge strane, nije odnio ni približno toliko ljudskih žrtava, ali nas je kulturno, moralno i ekonomski osakatio. Postavlja se onda pitanje kako to da ove dvije grozne, užasne i smrtonosne ideologije - nismo davno odbacili i ostavili iza sebe? Umjesto toga, one i dalje dominiraju, samo ih maskiraju nekakvim novim epitetima kao da ne znamo što predstavljaju. Zbilja, što se događa?

Ja ovdje ne vidim stranu na koju bih stao, sorry. Koliko god me moderni progresivci s blještećih ekrana pokušavali uvjeriti kako postoji "dobra" i "loša" strana, ja dobru stranu ovdje ne vidim kao što je ne vidim ni među onima na našim prostorima u 2. svjetskom ratu. Baš zato, tko god izvukao deblji kraj, mi kao narod sigurno nećemo izaći kao pobjednici dok god pristajemo sudjelovati u tom ratu.