Za kažnjavanje je potrebna odgovornost. Kršćanstvo je uvelo moral u kojemu smo bili krivi za ljudsku prirodu. Seks prije braka, vlastiti interes prije tuđih, kompetitivna ljudska priroda, pa čak i samo rođenje je bilo grijeh. Kako bismo izbjegli vječnu kaznu, morali smo se podčiniti kolektivu, živjeti za druge i na kraju živjeti po smjernicama onih kojih su htjeli upravljati društvom.

Radite ono što vam svećenici kažu i imat ćete vječni život. Ova ucjena je bila moguća iz razloga što se temelji na najjačemu od svih strahova, strahu od smrti. Dok je nagrada bila apstraktna, moral i znakovi pripadnosti religiji morali su biti pod kontrolom čovjeka kako bi mogao biti kriv za najmanje odstupanje od pravila. Snaga ljudskog duha bila je pretvorena u grijeh, jedini spas bio je život prema uputama Crkve. 

Mnogi su  zaboravili da se period u kojemu je taj moral bio nasilno nametnut zvao mračno doba. Nakon toga došlo je prosvjetiteljstvo, doba u kojemu se naglasak stavlja na razum i individualizam. Moral nastao u prosvjetiteljstvu je uzrokovao današnji napredak čovječanstva i civilizacije.

Sada smo opet krivi. Recept je isti, samo ovaj put uništavamo planet i ubijamo druge šireći bolesti. Strah od smrti za sebe i druge je sveprisutan. Traži se od nas da ostavimo po strani prirodna prava, ljudsku prirodu i individualizam kako bismo spasili kolektiv od bolesti i uništenja. U novom moralu, direktan neprijatelj nije apstraktni ljudski duh nego sile prirode. Ovaj put neprijatelj nije izmišljen, nema straha od plamenog ognja, nego se cijena plaća u životima.

Nametnuta nam je krivnja zbog toga što ne možemo kontrolirati prirodu. Novi moral nam nameće zadatak promjene sebe i društva kako bismo preživjeli. Kako uopće možemo pobijediti prirodu? Klima se oduvijek mijenjala, virusi su oduvijek ubijali ljude.

Uvedene su mjere protiv kojih se ne možemo boriti argumentima. Bez obzira kakve dokaze pokušamo prezentirati, kada lockdown, maske i cjepiva ne rade, krivnja je opet na nama. Opet moramo slušati upute vrhovnog svećenstva, ali ovaj put ne kako bismo imali vječni život, nego kako bismo imali lošu kopiju staroga. Put spasenja je opet isti - pridržavanje mjera maski, lockdowna i cijepljenje. Sve je na prvi pogled pod našom kontrolom, iako su učinci izvan naše kontrole. Da nije pod našom kontrolom, ne bismo mogli biti krivi.

Kada ne bismo bili krivi, kako bismo prihvatili oduzimanja ljudskih sloboda koja se događaju? Krivi smo i prihvaćamo kaznu za naša loša djela, nismo se ponašali prema pravilima i uzrokovali smo smrt i uništenje, ili još bolje, ako smo mi pobožni, onda su drugi krivi. Kada ne bismo bili krivi za klimatske promjene i širenje virusa kako bismo prihvatili otuđivanje našeg bogatstva i centralizaciju političke moći kroz inflaciju, štetne monetarne politike i novo društveno uređenje. Kako bismo prihvatili činjenicu da iza sebe ostavljamo svijet u kojemu svaki posjet zatvorenom prostoru ili nekom događanju traži odobrenje države? Dok prihvaćamo krivnju, dajemo moralno opravdanje onima koji se na tome bogate i pokušavaju kontrolirati društvo. 

Argumentima i dokazima o neučinkovitosti ovakve borbe protiv prirode ne možemo razuvjeriti one koji vjeruju u suprotno. To što trenutno nemamo načina kako zaustaviti sezonalne respiratorne bolesti, ne znači da trebamo uništiti društvo koje smo naslijedili. Te smrti su nam donedavno bile prihvatljive. Moramo razmisliti o tome kakav svijet ostavljamo onima koji dolaze nakon nas. Predajom imovine i bogatstva u ruke onih koji uvjetuju novi moral svoje potomke činimo izravno siromašnijima, neslobodnijima i sve više ovisnima o državi. Razmislimo želimo li i njima život koji smo imali tijekom pandemije, samo zbog novog morala koji nam je uvjetovan zbog straha od smrti. Želimo li njima nametnuti taj moral u kojemu je ljudska priroda opet grešna.

Ako je kolektivni kršćanski moral, kako ga je Nietzsche nazvao - kastracija čovječanstva, onda je ovaj, potpomognut novim tehnologijama, (samo)ubojstvo slobodnog čovječanstva.