"Nismo razmišljali o unajmljivanju kriznog menadžera ili nekih drugih financijskih stručnjaka jer imamo svoje sposobne pravnike koji će nam pomoći u restrukturiranju i reorganizaciji. To, nažalost, podrazumijeva i smanjenje broja zaposlenih na 50-ak. Jedan dio ljudi, koji za to imaju uvjete, otići će u prijevremenu starosnu mirovinu. Nažalost, neki će morati na Zavod za zapošljavanje. Budući da smo u dugovima od oko 1,4 milijuna kuna, nećemo im moći isplatiti otpremnine."

Ovo što ste pročitali nije izjava nekog menadžera u velikoj liberalnokapitalističkoj korporaciji kojemu je glavni i jedini cilj poboljšati "output" i poslovanje kompanije. Autor ove izjave je Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), a dao ju je za Jutarnji list 2010. godine kad je njegova organizacija, suočena s osipanjem članstva i smanjenjem prihoda, provodila restrukturiranje.

SSSH je, barem prema tadašnjem objašnjenju Novosela u Jutarnjem listu, provodio restrukturiranje onako kako bi i država trebala napraviti: otpuštanjem polovine radnika, a drugoj polovini smanjene su plaće. Ova sindikalna organizacija je u tom trenutku brojala 90 zaposlenika.

"Za otpremnine nemamo. To si mogu priuštiti Hrvatske željeznice. Zato krećemo u restrukturiranje koje će početi smanjivanjem broja županijskih povjereništava u kojima je zaposleno 60-ak ljudi. Ostalih 30 su pravnici, ekonomisti i predstavnici podružnica u Radničkom domu u Zagrebu. Povjereništva imamo u gotovo svakom gradu, a svako se sastoji od jednog povjerenika, pravnika i čistačice. Njihov je posao pružanje besplatnih pravnih savjeta, organiziranje akcija i pisanje dopisa. Morat ćemo napraviti novi teritorijalni ustroj kako bismo smanjili broj tih povjereništava. To znači, primjerice, ako sada jedan pravnik ima 15 do 20 klijenata na godinu, sada će ih imati 30 ili 40."

Tako to radi Novosel kad je riječ o "njegovoj tvrtki". Naravno, niti je sindikat "njegov" niti je "tvrtka", ali on mu je na čelu uprave, a sindikat je na neki način na tržištu pa ne može izbjeći tržišne zakone.

Međutim, isti taj gospodin Novosel, kad je riječ o drugim poslodavcima, ima potpuno drugu priču. Pa tako danas traži od države povećanje potrošnje, minimalne plaće, traži od poslodavaca da povećaju plaće radnicima kao da ne razumije da poslodavcima novac ne pada s neba.

Novosel, dakle, nije neinformiran niti neuk. On jako dobro razumije i kamo bi dovelo povećanje minimalca i veći zakonski pritisak na poslodavce. Jako dobro razumije i da zakonske regulacije rada smanjuju fleksibilnost i zapošljavanje. Zašto onda tako nastupa?

Možda zato što smatra da jedna pravila trebaju vrijediti za njega, a druga za sve ostale.