Sindikati su ponovno nadmašili sami sebe. U današnjoj objavi napali su Vladu, koja ima više od jednog razloga zašto je se treba napasti, na najgori mogući način. Tvrde da Vlada treba pomoći radnicima, dignuti plaće i prestati, kako kažu, “pomagati” poduzetnicima.

Kada se ocjenjuje nečija izjava, treba se zapitati tri stvari. Po redu važnosti, od najmanje važnog do najvažnijeg, to su ova pitanja:

1. Tko govori?
2. Što govori?
3. Zašto govori?

Pa krenimo redom...

Savez Samostalnih Sindikata Hrvatske je, navodno, nevladina udruga koja, opet navodno, teži osigurati što bolje uvjete radnicima. Dovoljan je samo jedan pogled na njihove web stranice kako bi se bilo tko, ako je imalo upućen u ekonomiju, uvjerio da to nije istina. Stranice su pune kampanja za jednakost plaća među spolovima (mit koji smo objašnjavali i koji niti jedan ozbiljan svjetski ekonomist ne smatra istinitim), zahtjeva za višim minimalnim plaćama (također ovdje obrađeno, ako je to dobro zašto ne traže da minimalna plaća bude 10.000 kuna?), progresivnog oporezivanja (valjda da nam čitav kapital pobjegne van iz zemlje), protiv liberalizacije radnog zakona (liberalnog na način kako je to u skandinavskim zemljama) i slično.

Svaka od ovih mjera, kao imnoge druge koje zagovaraju, ubijaju radnike. One radnike čine preskupima. Ako su radnici preskupi, neće biti zaposleni. Ako neće biti zaposleni, neće imati novaca. Ako neće imati novaca, neće moći živjeti. To je jasan slijed. Teško je razumjeti što tu nije jasno.

Možda ipak nije toliko nejasno ako osoba shvati da sindikati nisu tu za SVE radnike. Oni su tu za NEKE radnike. Konkretno, one radnike koji rade u javnom sektoru. Budimo objektivni, koja skupina ljudi nikada ne može dobiti otkaz? Koja skupina ljudi je dobila pogrdni naziv zbog svojeg konstantnog uguravanja u poslove gdje se radi malo, a dobiva puno? I po tom pitanju su sindikati super! Oni su zaista osigurali da javni sektor ima prosječnu plaću višu od privatnog. Prema istraživanju iz 2014. godine, na nekim mjestima i do 25%. Ali, ne zaboravite. Njihove plaće dolaze iz vašeg novčanika. Svaku kunu koju dobivaju, dobivaju zbog toga jer su ili subvencionirani ili im je država osigurala monopol.

Sindikati su rekli da je minimalna plaća preniska. O tome zašto je minimalna plaća loša smo pisali i previše puta. Ako u zemljama poput Švicarske, Norveške, Danske, Islanda i Švedske država ne propisuje minimalnu plaću, zemlje na koje naši sindikalisti stalno upiru prstom kao dobar primjer (osim kada netko predloži da se zaista ti modeli implementiraju i u Hrvatskoj), zašto bi je onda imala i Hrvatska? Netko će reći da su bogati pa si to mogu priuštiti. Istina je malo drugačija. Švedska je, primjerice, bila jedna siromašna mala zemlja. Ni tada nije imala minimalnu plaću. Čak je bila jedna od zemalja koje su najbolje prebrodile Veliku depresiju, najveću krizu u povijesti. Ona je postala bogata pridržavajući se slobodnotržišnih principa. Dapače, ako pogledate grafove rasta BDP-a Švedske, između 1990. i 1994. godine ćete primijetiti mali pad. Taj mali pad je bio lokalna kriza uzrokovana rastom, a ne padom, socijalne države. Oporavak se dogodio tek kada su se vratili na stari, slobodnotržišni put.

Ipak je najbitnije zapitati se zašto to govore. Ne laje pas zbog sela. Utjecaj sindikata se mjeri po brojnosti i moći njegovog članstva. Budući da smo demonstrirali kako SSSH ne brine o običnom radniku, čak je posve odvojen od njega, ostaju mu samo oni u javnom sektoru. A budući i da je SSSH političko, a ne ekonomsko ili “moralno” udruženje, oni se najbolje razumiju sa “svojima”. Sve metode kojima se koriste sindikati iste su one koje su već isprobali svi vaši najdraži političari. Oni su jedno. Najbolji dokaz je činjenica da svoje plaće skrivaju kao zmija noge. Kažu da ne primaju novce iz proračuna i zato nemaju obavezu. Zaista, ne primaju direktno, primaju posredno. Od svojih članova, zaposlenih u državnoj upravi.

Za kraj želim samo napomenuti jednu stvar. Nisu svi javni službenici loši. Nisu svi uhljebi. Dapače, mnogi od njih su marljivi ljudi, željni raditi. Nerijetko je sustav taj koji je kriv za njihove loše rezultate jer im ne omogućava da iskoriste svoj potencijal. S tim rečenim, nemali broj jesu paraziti koji jedino što znaju je tražiti nove načine na koje netko drugi treba pokrivati njihove životne troškove. Najčešće se nalaze na rukovodećim pozicijama poput ravnatelja agencija, pomoćnika ministara ili predsjednika sindikata. A protiv takvih se treba boriti. Prije svega na način da ih se ismije jer su ekonomski analfabeti. To su ljudi koje jednostavno treba prestati shvaćati ozbiljno jer, kao što smo vidjeli kroz gornja tri pitanja:

1. Niti se bore za vas.
2. Niti znaju o čemu pričaju.
3. Niti vam žele dobro.