Jeste li primijetili da frazu "pišanje po sirotinji" koriste pretežno ljudi s natprosječnim primanjima? Namjerno koristim "ljudi s natprosječnim primanjima", a ne "ljudi koji nisu sirotinja".

Da je mene netko devedesetih nazvao sirotinjom, nikad ga više ne bih pogledao. Zašto? Zato što čovjeka označiti kao sirotinju znači ne priznati mu kontrolu nad vlastitim životom. Sve dok sebe ne smatramo sirotinjom, ima nade za nas.

Neki bi na to prigovorili: "Pa zar ne misliš da naše imovinsko stanje ovisi i o sistemu u kojem živimo? Na primjer, rob je sirotinja zato što ga je sistem učinio sirotinjom."

Prvo, imovinsko stanje i biti sirotinja su dvije različite kategorije. Imovinsko stanje je objektivna kategorija koja se može mjeriti dolarima, kunama ili bilo kojom već monetarnom jedinicom. Biti sirotinja je subjektivna kategorija. To je stanje duha. Sirotinja je onaj koji sebe vidi samo kao žrtvu vanjskih okolnosti, onaj koji ne vjeruje da u svojim rukama ima imalo moći da upravlja vlastitim životom.

Dakle, rob ima loše imovinsko stanje, ali ga to ne sprječava da sam bira vlastiti pogled na svijet. Postavite se u njegov položaj. Zamislite da znate da ćete cijeli svoj život provesti kao rob. Hoćete li izabrati da taj jedan jedini život koji imate provedete sažaljevajući samoga sebe kao žrtvu sistema ili ćete izabrati da tu jedinu šansu da postojite iskoristite na najbolji mogući način? Ja bih se opredijelio za ovo posljednje. Baš zbog toga sam u figurativnu p... materinu slao danske vojnike UNPROFOR-a koji su me sažalijevali kao žrtvu rata i sve one koji su me poslije sažalijevali kao izbjeglicu.

Netko će možda prigovoriti da nas ovakav pogled na svijet ne motivira da promijenimo sistem, ali ovakva interpretacija je pogrešna. Gdje je veća vjerojatnost da će narod promijeniti sistem: tamo gdje je narod depresivan i ubijeđen da je potpuna žrtva sistema ili tamo gdje je narod pun životne energije? To što je onaj rob pun životne energije ne znači da on voli biti rob. To samo znači da će, ako mu se ukaže prilika da promijeni svoj položaj, tu priliku i primijetiti i pokušati da je ugrabi. On ne čeka da ga drugi izbavi iz nevolje.

Poznajem dosta Kanađana kojima je nemoguće zamisliti da netko može biti sretan u uvjetima u kojima sam nekad živio. Kad im kažem da ja tada nisam bio očajan i da se nisam vidio inferiornim u odnosu na ljude koji su živjeli u boljim uvjetima, gledali su me s nevjericom. Ja sam u njihovim očima bio poput onog roba koji bira sebe vidjeti kao gospodara svoje domene. Ali, budući da je za mene osjećaj samovlasništva, čak i u najgorim uvjetima, svjež u sjećanju i sasvim stvaran, nemam problem s time da zamislim, recimo, američkog roba početkom 19. stoljeća koji osjeća jednako samovlasništvo nad samim sobom. Mogu potpuno razumjeti njegovo svjesno odbijanje da bude "sirotinja" iako mu je imovinsko stanje slabo i sloboda kretanja vrlo ograničena.

Čovjek koji je rob u vlastitom umu, ne može se boriti za fizičku slobodu, a čovjek koji je sirotinja u vlastitom umu, ne može se boriti za materijalnu slobodu.