"U Zagrebu je slušala cajke na radnom mjestu pa dobila otkaz. Sad joj moraju platiti 70.000 eura", naslov je članka na 24 sata. Brzo je i Mojmira Pastorčić na RTL Direktu to preuzela:



RTL Direkt je inače tvornica fake newsa, tako da ne bi bilo čudno da su oni to izmislili. Ali ovaj put Mojmira nije ništa izmislila - prenijela je tu dezinformaciju s 24 sata, a oni su je prenijeli s portala Danica.

Portal Danica je pisao o nepravomoćnoj presudi neimenovanog suda koji je navodno presudio tvrtki Tifon da je kriva za nezakonit otkaz nekoj Sonji. Iako i oni u naslovu tvrde da je otkaz dobila zbog slušanja cajki, iz njihovog teksta može se saznati kako je taj naslov netočan.

Otkaz je dobila jer je napustila benzinsku postaju po završetku radnog vremena u ponoć, a pritom nije zatvorila agregate za istakanje goriva. To je, po mišljenju poslodavca, moglo dovesti do ugrožavanja života i zdravlja stanara okolnih zgrada te velike materijalne štete za poslodavca. Bilo tko je mogao doći u vremenu između ponoći i 6 sati, dok je pumpa zatvorena, i točiti gorivo ili ga izlijevati okolo.

Puštanje cajki, na koje se Mojmira posebno napalila, bilo je nešto što je zaposlenica radila ranije kad je dobila opomenu pred otkaz - i to nakon žalbe kupca.

Novinarsko dezinformiranje javnosti je i dalje veliki problem za naše društvo, ali ovaj put bih ukazao na nešto drugo. Ako nakon ovakvih propusta u radu - koji mogu imati vrlo teške posljedice za poslodavca i društvo - poslodavac ne smije radniku dati otkaz, kad smije?

Sutkinja je, prema pisanju Danice, u obrazloženju navela kako je "poklonila vjeru Sonjinom iskazu, s obzirom da bi Tifon, da je doista na snimkama kamera utvrdio prije otkaza da upravo ona na kraju smjene nije isključila agregate, snimku priložio u sudski spis, što nije učinio".

Kako snimkom dokazati nečinjenje? Snimkom se dokazuje da je netko nešto napravio, ne može kamera snimiti nekoga da nešto NE radi. To nema nikakvog smisla. Na poslu ih je bilo dvoje. Agregati nisu zatvoreni. Oboje su kažnjeni - njen kolega je dobio opomenu, a ona otkaz jer je već imala opomenu od ranije (onu zbog cajki).

Ovdje imamo dva problema: Zakon o radu i sutkinju koja je očito bila pristrana i željna vratiti bivšu zaposlenicu kod poslodavca koji ju više ne želi.

Zakon o radu navodi samo četiri dopuštena razloga zbog kojih poslodavac smije radniku dati otkaz:

1) Poslovno uvjetovan otkaz - zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga prestane potreba za obavljanje određenog posla;
2) Osobno uvjetovan otkaz - situacija u kojoj radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog trajnih osobina ili sposobnosti;
3) Otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika - radnik krši obveze iz radnog odnosa;
4) Otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu.

Ako je otkaz poslovno uvjetovan, poslodavac to mora dokazati padom prometa, nemogućnošću isplaćivanja plaće ili prekidom prodaje. Kada radnik dobije takav otkaz, onda poslodavac idućih 6 mjeseci ne smije zaposliti novog radnika na isto ili slično radno mjesto.

Ako tvrtka dobro posluje i ne mijenja značajno svoje poslovanje, a radnik više nije na probnom radu (koji ne smije trajati duže od 6 mjeseci), onda poslodavac praktički više ne može otpustiti radnika. Ako to učini, radnik će ga baš poput Sonje tužiti i vrlo vjerojatno pobijediti na sudu. To se u praksi događa. Gotovo svaki put, kada radnik tuži poslodavca zbog neopravdanog otkaza, sud će presuditi u radnikovu korist. Ne samo da je Zakon o radu vrlo, vrlo pristran i na strani radnika, nego su još i sami suci najčešće takvi.

Prvo, zakon je strašno nepravedan. Zakon bi trebao tretirati radni odnos između radnika i poslodavca kao odnos između dvije odrasle osobe koje su obje svjesne svojih sposobnosti, želja i interesa. Postoji ugovor o radu koji obje strane dobrovoljno potpisuju, što znači da su obje strane suglasne s onim što u ugovoru piše. Odrasle osobe će, kao i kod bilo kojeg dobrovoljnog odnosa, usuglasiti uvjete rada koji odgovaraju oboma.

Država ne bi trebala imati apsolutno ništa s radnim odnosom, osim da služi kao osiguranje u slučaju da jedna od te dvije strane, potpisnice ugovora, prekrši navedeni ugovor. U tom slučaju sud bi trebao brzo presuditi oštećenoj strani da joj strana koja je prekršila ugovor nadoknadi štetu. A što će u ugovoru pisati, odnosno kakvi će biti uvjeti rada, pa samim time i prekida radnog odnosa, trebala bi biti stvar koja se tiče isključivo tog poslodavca i tog radnika - nikoga više.

Država bi, drugim riječima, umjesto reguliranja dobrovoljnih odnosa između odraslih osoba, trebala služiti kao osigurač poštivanja njihovog ugovora.

Ovako, kako je sada to uređeno u Hrvatskoj, jako je nepravedno. Radnik može otkazati ugovor o radu u bilo kojem trenutku i iz bilo kojeg razloga. Radnik može navesti u otkazu da ga daje iz privatnih razloga i to je dovoljno. U tome nema ništa loše jer tako i treba biti. Ali onda bi i poslodavac trebao imati istu mogućnost, a nema. Ako poslodavac odluči otkazati ugovor o radu s nekim radnikom, poslodavac prvo mora tražiti jako dobre razloge, zatim dokaze, a čak ni tada ne može radniku dati otkaz nego prvo opomenu. Radnik mora ponoviti prijestup da bi dobio otkaz, a čak i tada postoji još velika vjerojatnost da će ga sud svejedno vratiti na posao - uz veliku odštetu koju će poslodavac morati platiti.

Drugim riječima, u Hrvatskoj se ne isplati zapošljavati. Zaposliti radnika ovdje je kao ruski rulet - uzimate nekoga za koga ćete morati doživotno brinuti (ako ta osoba ne odluči u međuvremenu sama da će otići drugamo). Nisu za to krivi radnici, kriv je zakon koji je pisan s Karlom Marxom u mislima i u duhu Oktobarske revolucije.

Kao što piše u dijagnozi hrvatskog gospodarstva na ovogodišnjem Indeksu ekonomskih sloboda zaklade Heritage, "cjelokupno regulatorno okruženje i dalje je opterećujuće i neučinkovito... (a) tržište rada ostaje relativno rigidno". Tomu je upravo Zakon o radu jedan od glavnih uzroka. Krajnje je vrijeme za njegovu reformu.