Vrlo je teško postići ekonomski napredak u uvjetima kad je otkazivanje ugovora o radu lošem ili neproduktivnom radniku iznimno riskantan potez.

Jedna od prepreka za ekonomski razvoj u Hrvatskoj je prevelik sentiment prema ljudima koji loše obavljaju svoj posao. Hrvati ne podržavaju otpuštanja u javnom, a ni privatnom sektoru jer im je žao tih ljudi. Imaju osjećaj kao da više nikada neće pronaći posao. To je naravno potpuna iluzija, pogotovo u vrijeme (doduše skromnog) rasta gospodarstva.

Takav mentalitet vidi se i u drugim sferama spašavanja neuspješnih ekonomskih subjekata: minimalne cijene otkupa i poticaji za poljoprivrednike, subvencije brodogradilištima i raznim gubitašima, prisilne konverzije kredita u švicarcima čiji će trošak na kraju platiti porezni obveznici. Tu je i progresivno oporezivanje (veće porezne stope za ljude i firme s većim prihodima). Sve ove navedene mjere koje provodi Republika Hrvatska znače kažnjavanje produktivnosti i subvencioniranje neuspjeha na račun uspješnih. S pravom se pitate kako je moguće očekivati značajan gospodarski rast ukoliko snažno kažnjavamo produktivnost, a potičemo neproduktivnost.

Zašto je mogućnost lakog davanja otkaza tako važna za napredak i javnog i privatnog sektora? Jer upravo ona omogućuje da na pravo mjesto dođe najbolja osoba koja može obavljati upravo taj posao. Svako blokiranje tog procesa ugrožava kvalitetu institucija i kompanija, posljedično smanjujući gospodarski rast, a time i rast životnog standarda koji svi toliko želimo.

Hrvatski jal prema otkazima proizlazi i iz straha pojedinca za vlastitu poziciju. Mnogi uopće ne percipiraju da to što će osoba A lakše dobiti otkaz znači da će osoba B lakše naći posao, jer će biti više slobodnih radnih mjesta. Također, osoba A će lakše naći posao, ali na nekom drugom mjestu za koje je bolje kvalificirana i ima primjerenija znanja. To što Hrvati ne gledaju na taj način ovu problematiku zapravo pokazuje i da su pomireni sa statusom quo glede osobnog ekonomskog dosega i žele ga pošto-poto sačuvati bez motivacije za napredovanjem, što je jako zabrinjavajuća činjenica. Hrvati u otkazu kao pojavi vide rizik za svoje sinekure, umjesto priliku za napredovanjem zbog otvaranja slobodnog radnog mjesta.

Kažu da su službenici u javnom sektoru zaštićeni kao koale. Tamo se otkaz skoro pa i ne može dobiti, a plaća je fiksna i sjeda svaki mjesec neovisno o kvaliteti i kvantiteti obavljenog posla. Zapitajte se je li to glavni uzrok gomile loših iskustava s cjelokupnom hobotnicom državnog aparata i kakva su s druge strane iskustva kada prihod pružatelja usluge direktno ovisi o zadovoljstvu kupaca, što je slučaj u privatnom sektoru na slobodnom tržištu.

Za kraj, želio bih reći da ovo nije kritika pojedinih osoba, već ekonomskog sustava i mentaliteta. Ljudi koji loše rade jer imaju siguran posao zahvaljujući takvoj državnoj regulativi ili činjenici da su u državnoj firmi, nisu loše osobe. Loš je jedino ovaj sustav koji ih potiče na neproduktivnost i nerad.