U više navrata, a posebice tijekom zadnjih pola godine, aktualiziralo se pitanje davanja otkaza osobama koje su formalnopravno zaposlenici gradskih uprava, dok u stvarnosti uopće ne rade ili se čak i ne pojavljuju na poslu iako za cijelo vrijeme, naravno, dobivaju plaću iz gradskog (javnog) proračuna.

Učinkovitu i produktivnu upravu su tako obećavali za vrijeme svoje kampanje među ostalima i gradonačelnici dvaju najvećih gradova u Republici Hrvatskoj - Tomislav Tomašević u Zagrebu i Ivica Puljak u Splitu, time nagovještavajući kraj ere stranačkih "uhljeba" odnosno zapošljavanja preko kumova i poziva te početku nove ere zapošljavanja marljivih i radišnih osoba koje će obaviti posao za dogovorenu plaću, a što će posljedično vratiti ljudima povjerenje u javnu upravu.

Iako su spomenuti gradonačelnici pobijedili i došli na vlast, jesu li uspjeli ispuniti dio obećanja koji se odnosi na više-manje masovnije otkazivanje ugovora o radu dosadašnjim zaposlenicima grada koji su na ista mjesta postavljeni zbog stranačke pripadnosti ili ne?

Nedavno se gospodin Puljak hvalio kako su radniku koji se osam dana nije pojavio na poslu otkazali ugovor o radu, a što su mediji prenijeli kao poprilično značajnu vijest iako je u suštini stvar banalna. Neradnik je dobio otkaz.

Dakle, na primjeru Splita, od hvalisanja kako će nekoliko stotina osoba dobiti otkaze, slavi se i banalna stvar poput one da je samo jedan (ne)radnik dobio otkaz. Zašto je to tako?

Za takvo nešto nije kriv imenovani gradonačelnik, već rigorozni postupak otkazivanja ugovora o radu koji beskompromisno štiti neradnike dok istovremeno poistovjećuje marljive radnike s neradnicima te time posljedično dovodi do nemogućnosti zapošljavanja dobrog radnika na mjesto neradnika.

Republika Hrvatska poznaje dvije vrsta otkaza. Redoviti i izvanredni otkaz ugovora o radu. Redoviti otkazi se pak dijele dalje u četiri skupine, pa tako imamo još poslovno uvjetovani otkaz, osobno uvjetovani otkaz, otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika te otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Svaki od spomenutih otkaza ima predviđene razloge i načine donošenja, koje poslodavac mora poštivati prilikom donošenja otkaza ako ne želi riskirati da ga radnik tuži zbog nezakonitog dokaza.

Da ne ulazimo u detalje, poslodavac mora biti pažljiv s kojim razlogom otkazuje i je li otkaz dovoljno obrazložen, je li omogućio radniku da se očituje itd. Naravno, spomenuti načini se odnose samo kada poslodavac otkazuje. Kada radnik otkazuje, tu je stvar prilično jednostavna.

Jesu li takvim načinom ugovorne strane jednake u poslovanju kako se to načelno tvrdi ako se jednu stranu zakonski više "štiti" od druge? Zašto zakonodavac nastupa s takvom sumnjom prema poslodavcima da im odmah u startu propisuje kada, zašto i pod kojim uvjetima mogu jedino otkazati radniku ugovor, a dok radnik može gotovo odmah i bez razloga otkazati ugovor?

Ono što je zapravo apsurdno jest situacija da se načelno lijeve (ali i desne) političke stranke zalažu za tobože "zaštitu" radnika kada zagovaraju još otežaniji način otkazivanja ugovora o radu iako ne shvaćaju da se ovim načinima štite neradnici te se tako dodatno onemogućava da se oni ljudi koji bi htjeli marljivo raditi i učiti zaposle na mjesto neradnika.

Jedino koga takve stranke štite su zapravo neradnici koji su zaposleni jer će se otežati način otkazivanja njihovih ugovora te ćemo se naći u situaciji da će doista biti slavlje kada se neradnik makne s radnog mjesta te se na njegovo zaposli radišan i dobar radnik.

Također, zašto pobogu zakonodavac u 21. stoljeću smatra da svi radnici jednako rade isti posao? Ljudi imaju ista prava, no to nikako ne znači da svi ljudi rade jednako efikasno dobro. Sam koncept da ne postoji radnik koji zabušava na poslu ili koji ne ispunjava svoje obveze onako kako bi trebao ispunjavati je uistinu životno pogrešan.

Dakle, s jedne strane imamo presumpciju da su svi radnici jednako dobri i efikasni u ispunjavanju svojih radnih obveza dok istovremeno imamo presumpciju da će poslodavci otkazivati ugovore s ciljem povrede radničkih prava, što je tek besmisao. Upravo jedan od najtežih zadataka poslodavaca je naći dobrog radnika te će poslodavac kada istoga nađe učiniti sve da ga zadrži. Posebice u današnje vrijeme, kada imamo nedostatak radnika u pojedinim djelatnostima.

Ukoliko bi Zakon o radu bio liberalniji, poslodavci, bilo privatni ili javni, mogli bi lakše otkazati ugovor o radu onim zaposlenicima koji ne rade te na njihovo mjesto dovesti osobu koja će uredno i pažljivo ispunjavati sve svoje ugovorom preuzete obveze. Osim toga, ovime bi poslodavac i radnik bili ravnopravne ugovorne strane prilikom sklapanja ugovora o radu.

E sad, načelno je za vjerovati da je ovakav Zakon o radu ponajprije namijenjen za djelatnike javnih tijela gdje je sigurnost zaposlenja i primanja jedan od glavnih aduta zapošljavanja u tom sektoru pa je ovim načinom zakonodavac išao štiti radnike u takvim tijelima.

S druge strane, u dinamičnom privatnom sektoru gdje radnici na tržištu traže što je veće plaće za svoj rad, a poslodavci što efikasnije radnike, te su i jedni i drugi u svakodnevnim potragama za boljim poslodavcima i radnicima, ovakav zakon jednostavno nije prikladan niti u skladu s vremenom u kojemu je na snazi.

Ukoliko u javnim tijelima političar (poput ranije spomenutih gradonačelnika) zaista želi otkazati neradniku ugovor, mora dobro paziti kako će to napraviti budući da riskira da radnik kasnije ustane tužbom protiv javnopravnog tijela zbog nezakonitosti otkaza, pobijedi na sudu (zbog npr. neopravdanog razloga, nepoštivanja rokova otkaznih itd.) te ne samo što će ga poslodavac (javnopravno tijelo) morati vratiti na posao, morat će mu isplatiti i naknadu za nezakonit otkaz, čime bi političar, ukoliko je pogriješio prilikom otkazivanja, svakako i oštetio javni proračun, a time i svim građanima, što mu zasigurno ne bi išlo u korist na sljedećim izborima.

Upravo radi takvog straha, nekada se političari bolje odlučuju za održavanjem postojećeg stanja negoli preuzeti spomenuti rizik. Ili kada ga preuzmu, slave jer su uspjeli u otkazivanju, što je tek banalno, no s druge strane ukazuje na značajan pravni problem u trenutnom uređenju radnih odnosa.

O otkazivanju u tijelima i firmama s ustanovljenim radničkim vijećima je dodatno otežan način otkazivanja te je ponekad tek tamo gotovo nemoguće nekome dati otkaz.

Svi poslodavci zasigurno nisu onakvi kakvima ih trenutni Zakon o radu smatra. Odnosno, ne otkazuju poslodavci ugovore o radu s ciljem i namjerom povrede suprotne strane, već zato što ili smatraju da mogu naći boljeg radnika ili zato što više nemaju posla pa samim time niti potrebe za zaposlenjem.

S druge strane, jasno je kako nisu ni svi poslodavci krasni te ja sigurno da ih ima mnogih koji bi iskorištavali mogućnosti lakog otkazivanja ugovora o radu. Sve to zahtijeva brojne i kompleksne razgovore i javne rasprave, a sve s ciljem poboljšavanja i ažuriranja Zakona o radu s današnjim vremenom.