Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike na čelu s ministrom Marinom Piletićem kreće u navodni rat protiv rada na crno. Nije to nešto naročito novo imajući na umu da su dosadašnje izmjene Zakona o radu također bile usmjerene protiv rada na crno. Sama okolnost da Ministarstvo predlaže posebni, novi zakon protiv rada na crno dovoljno govori koliko je dosadašnja "borba" protiv rada na crno urodila plodom.

Naime, kako to navodi Savez samostalnih sindikata Hrvatske cilj novog zakona je smanjiti broj radnika na crno, za koji i samo Ministarstvo navodi kako je nepoznat. SSSH ističe kako se nagađa o desetak posto u službenom broju zaposlenih što bi bilo okvirno oko 150.000 ljudi.

Tako je spomenuto ministarstvo uputilo u savjetovanje sa zainteresiranom javnošću zakonski prijedlog Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (ili kako je široj javnosti predstavljen kao "Zakon protiv rada na crno"). Ovaj nacrt zakona definira neprijavljeni rad u užem smislu kao "nepostojanje prijave na obvezna osiguranja" dok se u širem smislu neprijavljeni rad definira kao "situacije kada radnik ima formalno zasnovan radni odnos, ali se dio rada koji obavlja ne evidentira i ne plaća".

Postavlja se pitanje suvislosti dodatnog represivnog ponašanja prema poslodavcu budući da trenutni zakoni već predviđaju represivne mjere prema poslodavcu koji ne prijavi radnika na obvezna osiguranja. Isto se kažnjava temeljem Zakona o državnom inspektoratu te Zakona o radu. Zašto onda, ako problem nisu riješila već dva zakona koja predviđaju kazne za određeno ponašanje poslodavca, Ministarstvo predlaže još jedan zakon s još represivnijim mjerama? Zar nisu taj problem već trebala riješiti dosadašnji zakoni? Mislim, tako nam je bilo još prije rečeno.

Zašto Ministarstvo smatra da će se problem, koji se nije mogao riješiti putem trenutno važeća dva zakona, baš ovim novim zakonom riješiti? Nije li možda rješenje ipak u drugačijem pristupu otklanjanja problema, a ne treći put ponavljati istu grešku?

Također, a budući da već isti problem obrađuje više zakona, nije jasno kako će se obračunavati sveukupna kazna za poslodavca koji npr. ne prijavi radnika na obvezna osiguranja.

Tako npr. za takav prekršaj Zakon o radu predviđa za poslodavca (pravnu osobu) novčanu kaznu od 61.000,00 kuna do 100.000,00 kuna. Ako će novi zakon protiv rada na crno propisivati npr. kaznu od 50.000,00 kuna, hoće li se onda to sve zbrajati ili će se na poslodavca kao na okrivljenika primijeniti blaži zakon pa će se kažnjavati samo nižim kaznama? Ako će se kažnjavati na potonji način, onda nije jasno čemu donošenje represivnijeg zakona budući da se isti neće primijeniti.

Novina koju "Zakon o radu na crno" uređuje je ta da se uvodi zakonska presumpcija postojanja radnog odnosa šest mjeseci unatrag od utvrđivanja neprijavljenog rada. To konkretno znači da, ukoliko se prilikom inspekcije rada utvrdi kako je poslodavac zapošljavao kojeg radnika "na crno", inspekcija će narediti poslodavcu da svakom takvom radniku mora platiti šest bruto plaća – bez obzira radio on tamo samo jedan dan ili 10 godina.

Takvim pristupom poslodavcu će biti jeftinije otići u stečaj negoli postupati po takvim represivnim mjerama. Teko onda će radnik u pravilu ostati bez ijedne plaće jer firma koja će odlaziti u stečaj teško da će imati bilo kakvu imovinu. Ovakve će mjere najviše obuhvatiti upravo najmanja trgovačka društva i poslodavce koji tek sad izlaze na tržište.

Kako navodi Jutarnji list, dobra je strana predloženog zakona da se ne svodi samo na kažnjavanje poslodavca koji ne ispunjava obveze iz radnog odnosa nego se propisuje i obvezan prijelaz iz neprijavljenog u prijavljeni. No, takvo nešto je već predviđeno Zakonom o radu.

Naime, sukladno važećem Zakonu o radu, ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Ponovno, dakle, imamo slučaj u kojemu predloženi zakon regulira nešto što je već regulirano trenutnim zakonima.

Ono što je problematično u samom novom prijedlogu zakona je to što isti predviđa javne objave dvaju popisa poslodavaca. Tako novi Zakon, među ostalim, predviđa uvođenja javnog popisa onih poslodavaca kod kojih je utvrđen neprijavljeni rad. Hoće li onda na takvom "stupu srama" biti i brojne bolnice i druga javna tijela koja zbog neisplaćivanja prekovremenih sati i danas vode radne sporove protiv radnika kojima takvo pravo pripada? Ili je ipak taj javni stup predviđen samo za privatne poduzetnike?

Štoviše, isti Zakon predviđa uspostavu elektroničke evidencije rada i evidencije "neaktivnih osoba". Doista nije jasno zašto državu zanima koliko radnik radi u određenom trgovačkom društvu te isplaćuje li mu poslodavac prekovremene sate ili ne. To bi trebala biti isključivo tajna ugovornih stranaka – radnika i poslodavca, a ne stvar države, a kamoli javnosti. Tu već ulazimo i u zadiranja tajnosti poslovnih podataka te nije jasno što ukoliko pojedini radnik ne pristane da njegovi podaci budu javno dostupni svima. Hoće li onda država kažnjavati takvog radnika ili opet poslodavca iako potonji nema veze s tim? 

Također, nije jasno tko je to "neaktivna osoba". Je li to službeni naziv za "uhljeba" ili nije, ostaje na samom Ministarstvu rada koji je takvo nešto predložio, da nama kao javnosti objasni.

Zanimljivo je opravdanje prijedloga javnih evidencija jer Ministarstvo navodi kako se takvom uspostavom olakšava inspekcijski nadzor i sprječava neplaćeni prekovremeni rad. Nije sporno da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom itd. No, što ako radnik nije konzumirao takvo pravo odnosno nije zahtijevao od poslodavca isplatu za prekovremeni rad, hoće li onda država kažnjavati radnika ili opet poslodavca unatoč tomu što pravo radnika ne znači nužno i uvijek obvezu poslodavca, pogotovo ako sam radnik ne zahtijeva od poslodavca ispunjenje vlastitog prava.

Prijedlog represivnih mjera zakona tu ne staje. Naime, Zakonom su obuhvaćeni i "podugovaratelji", što znači da poslodavac koji je ugovorio posao ima odgovornost i za one radnike koje je angažirao onaj kome je povjerio obavljanje određenog dijela posla, kako navodi Jutarnji list.

Ovo posljednje znači da, kada poslodavac (neko trgovačko društvo) npr. naruči papire za ured (ugovori posao) od drugog trgovačkog društva te ukoliko je ovo drugo društvo imalo radnike na crno, a ne može im isplatiti plaću, na isplatu njihove plaće bit će obvezno trgovačko društvo koje je naručilo papire.

Time će se dodatno osigurati radnik da će biti plaćen za svoj rad te se istovremeno utječe na ugovaratelja – ovog društva koje je naručilo papir u našem primjeru, da ugovore sklapa oprezno i s odgovornim poslodavcima, navode u Ministarstvu.

Ministarstvo rada kao predlagatelj zakona (a ne kao zakonodavac kako ga pojedini mediji nazivaju) smatra da će poslodavac koji naruči pojedine poslove morati platiti i drugim radnicima koji obavljaju rad na crno u drugoj firmi, ukoliko taj radnik na crno to zahtijeva od njih. Takvo nešto je u cijelosti životno apsurdno jer kako će bilo koja firma imati saznanja ima li drugo trgovačko društvo s kojim obavlja poslove radnike na crno ili ne? Znaju li uopće u Ministarstvu rada da prosječno trgovačko društvo posluje s desetcima i stotinama trgovačkih društava, kako bi uopće itko mogao imati saznanja ima li ijedno od njih radnika na crno?

Zbog ovakvih predloženih odredbi firme bi se doista mogle naći u neočekivanim problemima. Ukoliko poslodavac naruči za svoj ured kavu od firme koja zapošljava stotine, kako Ministarstvo smatra da će naš poslodavac moći znati radi li netko u toj firmi na crno? Što ako naručuje od firme iz inozemstva? Hoće li naše Ministarstvo na javni stup srama stavljati samo domicilna trgovačka društva ili će staviti i neko inozemno? Ukoliko će staviti i inozemno, kako će inspekcija rada ustanoviti da društvo u inozemstvu zapošljava radnike na crno? Hoćemo li plaćati odlaske inspekcije rada putovanja u inozemstvo radi toga?

Hoće li se samo Ministarstvo rada staviti na "javni stup srama" u slučaju kada pojedinom radniku ne isplate prekovremeno? Zasigurno neće. Ali će zato prvom prilikom staviti direktora malog trgovačkog društva koji sebi nije isplatio plaću ili sebe nije prijavio na obvezna osiguranja kako bi drugim radnicima to sve mogao priuštiti.

Na Liberalu smo već pisali kako države s niskim i nižim srednjim ekonomijama imaju sklonost većem državnom intervencionizmu u radne odnose osoba odnosno većoj "zaštiti" radnika od razvijenijih država. Dok Danska tako ne propisuje niti minimalnu plaću, Sierra Leone propisuje kako je poslodavac u obvezi plaćati otpremninu radniku puna 132 tjedna nakon prestanka radnog odnosa u slučaju da je radnik radio 10 godina. Ipak, da se prosječnog građanina pita gdje bi radije radio, vjerujem kako je odgovor očit.

Ministarstvo rada predlaže dakle novi zakon koji bi dodatnim represijama i javnim objavama poslovnih podataka koji se tiču doista samo poslodavca i radnika trebao smanjiti odnosno u cijelosti ukinuti rad na crno. Dok Ministarstvo rada, ali i ostala politička tijela smatraju kako poslodavcu nije u interesu ugovoriti radni odnos s radnikom, ovakvim radikalnim represivnim mjerama samo će produbljivati problematiku rada na crno. Manjim porezima poslodavac će biti u mogućnosti zadržati dobrog radnika i s njim raditi na tome da dođe i do ugovora na neodređeno, jer baš kao što radnik traži sigurnost, jednako tako i poslodavac traži sigurnost i povjerenje u radnika. A upravo kada potonje nađe, sve će učiniti što može da takvog zadrži. Ostala mantra kako su poslodavci izrabljivači i kako namjerno zapošljavaju radnike na crno je, bojim se, čista ostavština nekih drugih režima kojima je RH pripadala, a koji nisu imali puno veze sa slobodnim tržištem.