Cijeli svijet polako, ali sigurno zahvaća nova pandemija. Riječ je o inflaciji o kojoj u posljednje vrijeme sve više čitamo, slušamo i sami smišljamo planove kako se nositi s rastom cijena energenata, kao i ostalih namirnica koje su nam potrebne za svakodnevno obavljanje poslova, a kako bi mogli nadomjestiti gubitak vrijednosti novca. Štoviše, inflacija je već toliko prisutna među nama da ju čak i pojedini proizvođači automobila spominju u marketingu svojih automobila.

Ujedno je prisutna i sve češća opravdana bojazan za očuvanje radnih mjesta budući su nesporno pandemija COVID–19 (odnosno mjere nametnute uslijed pandemije) kao i inflacija uzrokovali nemogućnost pojedinih poslodavaca da održe trenutni broj zaposlenih, a kamoli zaposle nove ljude. Ovdje se referiram ponajprije na privatni sektor, ne na državne službe koje više-manje zapošljavaju jednako u krizi i bez krize.

Znatna poskupljenja plina kao i ostalih fiksnih troškova koje poslodavci moraju plaćati ukoliko žele nastaviti uredno poslovati te sve veći izraženi strah i oprez kod potrošnje kupaca uzrokovan pojavom inflacije zasigurno će ostaviti negativnog traga na ekonomijama zemalja diljem svijeta. Sve ovo ističem na samom uvodu ovog članka radi jasnoće daljnje tematike.

Naime, u Saboru se već neko vrijeme raspravlja o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Budući je nesporno kako tom rigidnom zakonu trebaju promjene koje mogu pratiti radni odnos 21. stoljeća, kod nas se zastupnici bave izmjenama i dopunama koje samo mogu donijeti povećanje nezaposlenosti, manji broj poslodavaca, a samim time i narušavanje sveukupne ekonomije države.

Tako pojedini zastupnici ponovno predlažu promjene uređenja ugovora o određenom vremenu. To nije nova tema, već jedna od onih koja je stalno aktualna u političkom životu zastupnika, ali i građana. Nešto poput teme o minimalnoj plaći, abortusu i slično.

Ugovor o radu na neodređeno vrijeme nosi ono što većina radnika želi – sigurnost. To je ono što ugovor o radu na određeno vrijeme nema. Tu prazninu često naši zastupnici svojim prijedlozima pokušavaju popuniti unatoč tome što nisu niti poslodavac niti radnik niti na bilo koji način sudjeluju u tom odnosu. Kako bi udovoljili radnicima – potencijalnim glasačima, često pojedini zastupnici (neovisno o političkom opredjeljenju) predlažu dodatno ograničiti načine na koji poslodavac može zaposliti radnika na određeno vrijeme. Koliko je ta ideja suvisla?

Zamislite da ste poslodavac koji unatoč znatnim porastom fiksnih troškova (uključujući i stalne državne namete) i dalje nastavlja uspješno poslovati te se zbog visoke potražnje za svojim proizvodima odnosno za svojim uslugama, odlučuje zaposliti dodatne radnike. Opravdano, zbog porasta troškova kao i zbog neizvjesne konačne visine inflacije, odlučujete zaposliti dodatnog radnika. E sad Vas zakonodavac dočekuje s konačim udarcem, a to je da Vam brani zaposliti radnika na određeno vrijeme odnosno na to da ukupno trajanje svih ugovora na određeno ne smije biti dulje od godinu dana, bez obzira na eventualne prekide između njih. Napominjem, riječ je trenutno samo o prijedlogu jedne stranke (Radnička fronta), ali budući da se u ekonomskom pogledu većina stranaka slaže, to bi lako u Saboru moglo biti prihvaćeno.

Ovakve prijedloge treba komentirati. Želim vjerovati kako ti zastupnici doista žele radnicima dati sigurnost u njihovim radnim odnosima i poboljšati njihova prava, no zastupniku kao niti bilo kojoj trećoj osobi jednostavno nije mjesto između sporazuma dvije punoljetne i potpuno poslovno sposobne osobe. Dakle, u slučaju da su se radnik i poslodavac usuglasili sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme na dulje od godinu dana, dvije godine, tri godine, zašto bi država to željela ili trebala spriječiti?

Kontinuirani pritisak davanja sigurnosti radnicima može dovesti samo do jednog - nezaposlenja tih radnika za čije se interese ti zastupnici bore. U slučaju da poslodavac ne može zbog ranije navedenih rizika zaposliti radnika na neodređeno vrijeme jer bi mu to predstavljalo preveliki pritisak na poslovanje, jednostavno neće zaposliti novog radnika. A što je gore od ugovora na određeno vrijeme? Nezaposlenost. To je do onoga do čega vode ovakvi prijedlozi rigidnog državnog intervencionizma u radne odnose osoba. Ironično je to što država želi nametnuti rigidnim zakonskim uređenjima radnog zakona sigurnost radnicima nauštrb poslodavaca, ali isto tako ne želi pružiti tu istu sigurnost samim poslodavcima bilo smanjenjem PDV-a, manjim državnim nametima odnosno porezima.

Portal FEE tako navodi kako države s niskim i nižim – srednjim ekonomijama imaju sklonost većem državnom intervencionizmu u radne odnose osoba odnosno većoj "zaštiti" radnika od više razvijenijih država. Među ostalim navodi se i primjer kako je u Sierra Leone poslodavac u obvezi plaćati otpremninu radniku puna 132 tjedna nakon prestanka radnog odnosa u slučaju da je radnik napunio staž od 10 godina kod istog poslodavca. Naravno, takve i još rigidnije nametanje poslodavcu za davanje određenih izdataka radniku neće učiniti tu zemlju bogatijom, a još manje će pomoći tom radniku kojeg će onda poslodavac jednostavno zaposliti na crno s obzirom da ne može pokriti takve troškove.

Republika Hrvatska trenutno regulira ugovor o radu na određeno vrijeme na način da prvi ugovor o radu na određeno vrijeme može biti sklopljen na razdoblje duže od tri godine, ali tada poslodavac s istim radnikom ne može sklopiti sljedeći uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme. Ako je sklopljen u trajanju kraćem od tri godine, ukupno trajanje svih ugovora ne smije biti dulje od tri godine, osim kada se radi o zamjeni privremeno nenazočnog radnika ili je to uređeno zakonom ili kolektivnim ugovorom. Naravno, u svakom ugovoru poslodavac mora izrazito navesti razlog zbog kojeg zapošljava radnika na određeno, a ne na neodređeno.

U praksi najčešće poslodavci izbjegavaju namet države da zaposle radnika na neodređeno na način da poslodavac i radnik prekidaju radni odnos (duže od dva mjeseca) pa onda ponovno sklope ugovor o radu na određeno vrijeme, budući da pauza duža od dva mjeseca to omogućava. Mnogi poslodavci bi htjeli radnike zaposliti na neodređeno, to je sigurno. Uostalom, jedna od najtežih izazova dobrog poslodavca je naći kvalitetne i marljive radnike. Kada nađu takvog, sve će učiniti da ga zadrže. Nažalost, kada su u tome spriječeni zbog manje potražnje ili drugih nameta, ovakva politika samo dodatno škodi i poslodavcu i državi, ali najviše radniku na kojega se država upravo poziva kada se upliće u navodnu zaštitu njegovih prava.

Politike kojima se država miješa u te odnose u pravilu dovode do rada na crno, nezaposlenosti, lošijeg životnog standarda, a samim time i manje potrošnje, konačno i do manjih prihoda u državnoj blagajni. Tako u pravilu izgleda ta državna "zaštita" radnika.

Umjesto da se država priprema na inflaciju i za očekivati znatno otegotniju ekonomsku situaciju tako da izmijeni Zakon o radu na način da zaposlenje i otkazivanje bude fleksibilnije, smanji svoje namete prema poslodavcu i prema radniku te na taj omogući zapošljavanje i u doba krize, nažalost radi se upravo suprotno. To može samo povećati nezaposlenost.