Nositelj liste HNS-a je protiv uvođenja jedinstvenog EU minimalca, a čovjeku s njegove liste je EU minimalac ključna točka programa.

U želji da steknu bodove kroz jeftin populizam, mnogi se kandidati na ovim EU izborima služe minimalcem. Počelo je to s Bojanom Glavaševićem koji je, prilikom predstavljanja programa Starta, najavio da će se oni zalagati za jedinstveni EU minimalac. Tu je ideju na još višu razinu doveo HNS-ov saborski zastupnik Stjepan Čuraj koji će se također naći na HNS-ovoj listi za EU parlament.

Čuraj je u sponzoriranoj objavi na Facebooku napisao da su 4 ključne točke njegovog programa za EU parlament: europska minimalna plaća, europska najniža mirovina, europski zdravstveni standard i "za Europu jednakih građana" (što god to značilo). Kako tvrdi, cilj njegovog programa je "minimalna ravnopravnost svih građana EU".



Postavlja se pitanje kojem HNS-u vjerovati jer je u jučerašnjem intervjuu za Liberal Matija Posavec, nositelj HNS-ove liste za EU parlament na pitanje o uvođenju jedinstvenog EU minimalca odgovorio:

"Danas ne, zbog silnih različitosti u zemljama članicama EU, od stupnja gospodarskog razvoja preko BDP-a do stanja na tržištu rada, uvođenje jedinstvenog minimalca je danas teško ostvariva mjera, a realno bi mogla jako smanjiti konkurentnost EU. U budućnosti bi takva mjera jedinstvenog minimalca, jedinstvene minimalne mirovine ili jedinstvene kvalitete zdravstvenog sustava u cijeloj Europskoj uniji, kao znak ujednačenog razvoja, na prvom mjestu značila da je 'projekt Europa' uspio."

Iako ni Posavec nije posve odbio mogućnost uvođenja EU minimalca jednog dana, kad projekt Europa uspije, jasno je odgovorio da to sada nije moguće jer bi smanjilo konkurentnost europskog gospodarstva. Onda, kojem HNS-u vjerujete - Posavcu ili Čuraju? Iako je Čurajeva kampanja preferencijalna, on se ipak nalazi na istoj listi s Posavcem, a očito je da imaju prilično različite programe i ciljeve.

No, pustimo sad HNS. Meni je zastrašujuća tolika opsesija hrvatskih političara minimalcem kao i činjenica da veliki broj birača i dalje pada na takav populizam. U Hrvatskoj manje od 5 posto zaposlenog stanovništva prima minimalac, što znači da povećanje minimalca čak i kad bi imalo samo pozitivan utjecaj, imalo bi na vrlo, vrlo malen dio populacije i ne dovodi do povećanja općeg standarda. Premijer Andrej Plenković se nedavno pohvalio da je njegova Vlada tijekom posljednje dvije godine povećala minimalac više od bilo koje vlade EU zemlje, ali to nije imalo nikakav utjecaj na nastavak i dinamiku iseljavanja stanovništva, mahom u one zemlje koje nisu povećale svoj minimalac ili su ga povećale za 2 posto poput Irske, ili ga uopće nemaju poput Austrije i Danske.

Minimalac je politička odluka, obična birokratska uredba. Kad bi se birokratskim uredbama moglo poboljšati životni standard građana, onda bismo vjerojatno svi živjeli u raju na Zemlji. Ali to se tako ne postiže, nema tog čarobnog štapića kojim političar može zamahnuti pa da svi ljudi primaju super plaće. U tržišnoj ekonomiji plaće se mogu povećati samo povećanjem produktivnosti, a za to nam trebaju roboti, tehnologija u proizvodnji, automatizacija rada i prvenstveno puno više privatnih investicija. A privatne investicije nećete sigurno privući takvim birokratskim uredbama, već naprotiv, investicije se privlače ukidanjem takvih birokratskih uredbi.

Čuraj se ponaša kao nekakav dobrohotni diktator koji će reći: "Vi sada morate plaćati svoje radnike 2 tisuće eura" i nakon toga će radnici primati 2 tisuće eura. Naravno, zato što on ne mora te plaće isplatiti, on je političar, nije ni investitor ni poslodavac, a ni radnik. Naravno da ga nije briga za sve one radnike koji ne mogu zaraditi koliko im je vlada propisala pa ostaju bez posla i teže se zapošljavaju. Svako povećanje minimalca izbacuje dio ljudi iz tržišta rada i pretvara ih u ovisnike o socijalnoj pomoći.

Minimalac je sam po sebi loša ideja ili, u najboljem slučaju, socijalna mjera koja nije gospodarska, a može naštetiti gospodarstvu ako se povećava brže od BDP-a. Ali posebno glupa ideja je jedinstveni minimalac za područje cijele EU, i to iz više razloga.

Luksemburg ima najveći minimalac u EU, ali i u cijelom svijetu. Bruto minimalac za radnike u Luksemburgu, zaposlene na puno radno vrijeme, iznosi 2.049 eura. Ali pazite sad ovo, prosječna bruto plaća u Luksemburgu je oko 5.100 eura, što znači da minimalac od oko 2.000 eura uopće nije velika suma za njihov standard, to nije nešto što je njihovim radnicima teško zaraditi ili što poslodavci ne bi mogli platiti. S druge strane, minimalac u Bugarskoj je oko 250 eura, a 6 zemalja Europske unije (Švedska, Danska, Finska, Austrija, Italija i Cipar) uopće nema minimalac.

Zamislite sad da netko, u ime nekakve "jednakosti", nametne Bugarima minimalac od 2.000 eura. To bi zaustavilo cijelo njihovo gospodarstvo, poslalo sve na crno tržište i dovelo do hiperinflacije. A kad biste skandinavskim zemljama uveli minimalac koji propisuje država, to bi poremetilo njihov cijeli sistem rada i posebno bi značilo udar na sindikate kojima je dogovaranje satnice s poslodavcima u većim gospodarskim sustavima jedna od temeljnih zadaća i razlog zbog kojeg sindikati u tim zemljama uživaju veliku moć.

Sama ideja da cijela Europa mora biti "jednaka" je prilično nazadna jer jedna od europskih vrijednosti je njegovanje i poštivanje različitosti. Nacionalne države unutar EU imaju vlastite ekonomske i fiskalne politike, što je dobro jer se međusobno natječu za privlačenje ljudi. To je jedini način da saznamo koji je sustav bolji. Ako ćemo ukidati te različitosti među europskim zemljama, onda ćemo se osuditi na prosječnost i nekonkurentnost. Samo tržišnim natjecanjem moguće je povećavati konkurentnost, i sa zemljama izvan EU, ali i međusobno unutar EU.

Čuraj kad spominje "ravnopravnost", on ne misli na ravnopravnost jer ona je nešto sasvim drugo. Htio je reći "socijalizam". Ravnopravnost je kad su svi građani jednako tretirani pred državnim institucijama, a ne kad država prisiljava osobu A da zarađuje manje kako bi osoba B zarađivala više. Ako će doći do jednakosti u plaćama, ja se samo nadam da to neće biti na račun prosperiteta i napretka, odnosno da nećemo biti jednaki kao stanovnici Kube koji gotovo jednako primaju plaću od 20 do 40 dolara mjesečno. I povrh svega, do "jednakosti" ne smije doći političkim uredbama (jer ćemo inače stvarno završiti kao Kuba) nego silama slobodnog tržišta, kako je Adam Smith napisao: "U uvjetima savršene slobode, tržište će dovesti do savršene jednakosti". Za to nam, dakle, treba savršena sloboda, a ne politički diktat nad gospodarstvom.

Ne znam zašto se stranke s takvim političarima uopće nazivaju liberalne ili što takvi političari rade u strankama koje žele biti liberalne. To je politika Starta, SDP-a i drugih socijaldemokratskih stranaka, one se bore protiv konkurentnosti i za prosječnost. HNS s ovakvim stvarima samo još više gubi kredibilitet, što je šteta jer sam se nakon odgovora Matije Posavca baš ugodno iznenadio. On je, čini se, ipak u manjini.