Net neutrality (neutralnost interneta) je globalni pokret, nastao u Americi, koji se bori za to da privatni internet provideri moraju svaku web stranicu tretirati jednako, tj. da ne smiju određeni sadržaj blokirati ili usporavati i to žele regulirati putem zakona. Dapače, u SAD-u takva uredba već je na snazi, no pitanje je dana kada će biti ukinuta. Na prvi pogled, net neutrality se čini kao zaštita slobode medija i govora i prosječna osoba će se složiti s ciljem navedenog pokreta.

Međutim, priča je ipak malo kompleksnija od toga. Kao i svaki put kad država krene regulirati dobrovoljni ekonomski odnos između kupca i prodavača, to rezultira s više štete nego koristi. Evo kako:

1. Internet provideri su tvrtke u privatnom vlasništvu i njihovo je pravo da određuju koje će web stranice putem njihove usluge biti brzo ili sporo loadane, a koje uopće neće biti dostupne. Nitko od korisnika nije prisiljen koristiti internet baš putem XY pružatelja te usluge. Shizofren je strah od situacije u kojoj će svi provideri cenzurirati istinu ukoliko im se to dopusti, jer ukoliko će postojati potražnja za neutralnim providerima, na tržištu će se sigurno naći i takvi proizvodi kojima će u ugovoru upravo to stajati.

2. Net neutrality sprječava stvaranje konkurencije. Radi se o tome da je providerima skupo jednako tretirati stranice koje zauzimaju više i manje bandwidtha (npr. Facebook vs. MySpace) jednako kao što je kamionskim prijevoznicima skupo jednako tretirati prijevoz prodavačima više i manje robe (npr. Konzum vs. Diona). To u konačnici rezultira težim ulaskom na samo tržište providera, jer zabrana naplaćivanja više bandwidtha većim stranicama - povisuje financijski i infrastrukturni entry level za nove providere, baš kao što bi kamionskom prijevozniku bilo skupo kada bi od samog početka morao prevoziti proizvode baš svih dućana i to po istim cijenama. Manje nove konkurencije odgovara samo već postojećim providerima, a šteti onima potencijalnima i svim korisnicima.

3. Mogućnost naplaćivanja bržeg otvaranja pojedinih stranica (tim istim stranicama) i usporavanja drugih stranica bi zapravo rezultirala lošijom uslugom tih istih providera i posljedično manjom potražnjom, dok bi oni provideri koji ne bi diskriminirali pojedine stranice imali bolju i slobodniju uslugu. Istovremeno, diskriminatorni provideri bi povećali prihode od web stranica koje žele brže otvaranje putem njihove usluge, dok oni provideri koji bi pružali jednakost ne bi imali te dodatne prihode. To su dva razloga iz kojih bi cijena ovih diskriminatornih providera mogla pasti i zbilja pala, što je još jedan razlog uz povećanje konkurencije koji bi utjecao na veću dostupnost interneta najsiromašnijima.

Usporedite ovo pitanje s reklamama na aplikacijama za smartphone i zapitajte se bi li postojalo toliko besplatnih aplikacija da smo developerima zabranili stavljanje reklama na te iste aplikacije.

Postoji situacija u kojoj bi mogućnost cenzuriranja od strane trenutnih providera bila loša, a to je kada bi njih bilo samo nekoliko uz malu vjerojatnost dolaska novih pružatelja takvih usluga na tržište. Međutim, takva mala vjerojatnost može biti uzrokovana samo državnim regulacijama (kakva je upravo net neutrality agenda) koje sprječavaju dolazak novih igrača u tržišnu utakmicu. Stoga, rješenje ovog pitanja ne leži u dodatnim regulacijama, već u deregulaciji i slobodnom natjecanju u kojem će svaki korisnik imati priliku birati između cijele palete različitih proizvoda po svom ukusu, a ne samo onih proizvoda kakve država misli da bi trebao moći kupiti.