Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je u intervjuu za bečki Kleine Zeitung dala neke pretjerane izjave o bivšoj Jugoslaviji koje su ljevičarima u Hrvatskoj došle "na volej". Međutim, što je rekla krivo?

"Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna."

Titoljupci su jedva dočekali da mogu reći "U Jugoslaviji je bilo 85 vrsta jugorta", ali to nema veze s njenom izjavom budući da nije svih 85 vrsta jogurta bilo za kupiti u dućanima. O tome kakva je bila dostupnost i raznolikost dostupnih dobara opisano je u članku "Proizvodi koje je imala svaka kuća u bivšoj Jugoslaviji" N1 televizije, a taj medij se teško može okarakterizirati kao "nacionalistički" ili "desničarski":

"Točno, bilo je to jedno zatvoreno tržište i izgledalo je nasmrt dosadno što ama baš svi peru zube Kalodontom, što svi usisavači bruuje istu pjesmu, a telefoni "zovu" istim zvonom. Police trgovina kakve mi viđamo danas toliko su šljaštrave i šarene u usporedbi s onima prije 30-ak godina, da bi nekim stanovnicima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u ono doba mogle izazvati čuđenje koje varira između blagog šoka i neurološkog ispada."

Dakle, predsjednica je ovaj put potpuno u pravu. Izbor je bio nikakav, ali smo se jednostavno svi navikli (nismo ni znali za bolje) pa nam je bilo dobro. Isto tako, mi djeca smo živjeli za praznike kad bi došla rodbina iz Njemačke i donijela "Milka" čokolade (zamisli to), igračke na daljinski i druge stvari koje ovdje nismo mogli ni vidjeti. Možda je u Zagrebu bilo drugačije nego u malim sredinama, ali nisam siguran da je razlika bila velika.

"Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor."

U ovom slučaju je pretjerala, odnosno to nije baš točno. Moglo se izjašnjavati kao Hrvat, međutim nije se moglo kritizirati elitu na vlasti. Režim je od 1960-ih bio fleksibilniji po pitanju mnogih osobnih sloboda, država se nije poput SSSR-a i Kine uplitala u privatni život građana dok se oni nisu petljali u politiku i "pravili pametni". Mogli ste reći da ste Hrvati, ali niste mogli kritizirati Tita i partiju. Sredinom 1980-ih, prema New York Timesu, Jugoslavija je imala oko 1.000 političkih zatvorenika što je bilo, nakon SSSR-a, najviše u Europi u to vrijeme. Među tim zatvorenicima bilo je 600 Albanaca i 200-tinjak Hrvata.

Što su ti ljudi skrivili? Mislite da su širili nacionalizam i nacionalnu netrpeljivost? Većinom ne. Pogledajte izjavu zbog koje je 1977. godine Vlado Gotovac osuđen na dvije godine zatvora i još 4 godine oduzimanja građanskih prava.

F.A. Hayek je napisao da u svakom društvu većini građana političke slobode i sloboda govora ne znače puno. To je objasnio time da većina nije sklona kritičkom razmišljanju niti željna propitkivati doktrine na kojima je odgojena, odrasla ili naučena odmalena. Međutim, kako Hayek objašnjava, to nije argument protiv slobode jer ona manjina koja je to sposobna i voljna raditi, ona mijenja povijest i pokreće društveni napredak i za onu pasivnu većinu.

Time bi se moglo objasniti i zašto je mnogima u Jugoslaviji "bilo dobro". Nije ih bila briga za društvo i napredak, gledaju "svoju guzicu" pa kažu: "mojoj guzici je bilo dobro, nije me briga što je netko drugi gulio u zatvoru zbog toga što se usudio kritizirati režim, meni je bilo dobro. Išli smo na more preko sindikata, bilo nam je dobro."

Jugonostalgičari dobro znaju za maltretiranja, indoktrinaciju koja se provodila institucionalno, od malih nogu učeći djecu na početku osnovne škole bajke i mitove o NOB-u, "fašističkim Nijemcima", šopanje ratnim filmovima, pričama o socijalizmu, grozotama kapitalizma itd. Znaju dobro i za nepravdu nad pojedincima koji su se usudili propitkivati tabu teme. Znaju, ali ih nije briga jer nemaju empatije i uvijek su mislili isključivo na vlastito dupe. "Što su se pravili pametni?" - to bi bio klasični odgovor današnjih jugonostalgičara u to vrijeme.

Oni, međutim, pobijaju sami sebe jer mogu slobodno kritizirati, pljuvati i ismijavati Kolindu danas. Samo to je već dokaz da je danas u Hrvatskoj ogromna razlika u odnosu na Jugoslaviju. U njihovo omiljeno vrijeme onaj tko je pljuvao predsjednika bio je mrtav čovjek. A njihov predsjednik je proširio daleko gore laži od ovih o jogurtu i nacionalnom izjašnjavanju.

Zato je bio poštivan, zato je poštivan i danas. Znalo se da s Titom, partijom i socijalizmom nema zajebancije. Ta indoktrinacija, kojoj su generacije bile podvrgnute, ostavila je dalekosežne posljedice, što vidimo i danas.