Možda ste negdje pročitali ili čuli o jučerašnjoj tragediji u Zagrebu kada je žena navodno nasmrt ugušila svoju majku koja je bila u 80-ima. Mediji su objavili da je počiniteljica zaposlena u jednoj osnovnoj školi i politički aktivna - bila je prvo članica SDP-a i tada vijećnica u vijeću gradske četvrti, a sad je u Radničkoj fronti.

Na njenom Facebook profilu (mediji su objavili njen identitet, tako sam mogao vidjeti) vrište feminističke objave, pozivi na štrajk učitelja, napadi na protivnike štrajka kao "loše đake koji se sad osvećuju". Usput, iz svake generacije gimnazije najgori đaci upisuju Filozofski ili Učiteljsku akademiju da bi u konačnici završili u državnoj prosvjeti, tako da je taj prigovor štrajkača o lošim đacima zapravo autogol.

Ne bih prejudicirao krivnju jer ne znamo što se točno, kako i zašto dogodilo. Ali zamislimo na trenutak da nije riječ o kćeri i majci; zamislimo da počiniteljica ovog femicida nije feministica, borkinja za socijalizam i žensku nadmoć. Zamislimo da je riječ o sinu.

U tom slučaju, svi bi od početka prejudicirali krivnju. Istog trenutka uključile bi se sve feminističke udruge, političke stranke - od spomenute Radničke fronte do Možemo i SDP-a, pa zatim dežurni signalizatori vrlina - Maja Sever, Bruno Šimleša, Ida Prester, Mojmira Pastorčić… Svi bi oni uglas vrištali o femicidu, o još jednom izgubljenom ljudskom životu, krivili bi crkvu i naše patrijarhalno društvo koje sistematski ubija žene. Išle bi po svim televizijama i portalima naricati. Ne biste ih mogli izbjeći ni da se trudite.

Ovaj put - ništa od toga. Svi nabrojani šute. Što rade Ivana Kekin i Sandra Benčić? Što sada rade Maja Sever i Bruno Šimleša? Zar ih nije briga za izgubljen ženski život? Zar život ove žene nema nikakvog značaja?

Ispada kao da je OK ako feministica ubije ženu. Ispada da život žene ipak može vrijediti pišljivog boba.

Postoje, dakle, jasna pravila kad će feministice ukazivati na zločin i napadati društvo: kad je počinitelj bijeli muškarac. U bilo kojem drugom slučaju, za žrtvu ih nije briga. Odmahnut će rukom. Neće se ni okrenuti. Uopće ih ne zanima.

To još jednom potvrđuje ono što tvrdim od početka: feministice, signalizatorice vrlina, nije briga za žrtve niti im smeta nasilje. One trebaju objekt svoga neprijateljstva, a to je isključivo bijeli muškarac. Ako bijelog muškarca nema u igri, onda nema ništa za njih. I svaki put, sve što možete vidjeti od njih, potvrđuje ovu tezu.