Kad je nedavno uragan Florence pogodio istočnu obalu SAD-a, novinari su požurili okriviti predsjednika Donalda Trumpa jer je povukao SAD iz Pariškog sporazuma i tako "nije učinio ništa da spriječi pogoršanja koja nastaju zahvaljujući klimatskim promjenama". Iako uragani nisu nikakva novost za SAD, neki smatraju da su se u zadnje vrijeme pogoršali i to baš zahvaljujući klimatskim promjenama. Neki od najpopularnijih američkih televizija i novina poput NBC-ja i Washington Posta, učinili su to. A to su poslovično prenijeli i neki hrvatski mediji. U javnosti je prevladalo mišljenje da su nedavni uragani rezultat klimatskih promjena.

U ljudskoj je prirodi da tražimo krivce za katastrofične događaje. U srednjovjekovnom razdoblju krivili su vještice za vremenske nepogode. Kad se vrijeme pogoršalo, povećale su se optužbe. Danas kod takvih stvari mnogi pronalaze dežurnog krivca u globalnom zatopljenju, piše danski znanstvenik Bjorn Lomborg, predsjednik Kopenhagen Census centra u članku objavljenom u Washington Postu.

Globalno zatopljenje je stvarno i realan problem današnjice, ali tvrdnje da je zbog njega došlo do uragana nisu točne.

UN-ov odbor za klimu zaključio je u svom zadnjem izvještaju da se uragani (ili tropske ciklone) nisu intenzivirali: "Podaci koje imamo indiciraju da nije bilo značajnih promjena trendova u intenzitetu tropske ciklone diljem svijeta tijekom zadnjih 100 godina."

Što se tiče SAD-a trend pojavljivanja uragana se smanjuje od 1900. godine, a skupa s njima i onih velikih uragana. Tijekom 51 godine počevši od 1915. Florida i istočna obala bili su pogođeni 19 puta velikim uraganima. Sljedeću 51 godinu, do 2016., samo sedam puta. Tijekom zadnjih 11 godina samo dva uragana kategorije veće od 3 pogodila su kontinentalni dio SAD-a, što je rekordno nizak broj od 1900. godine.

Dakle, ništa od povećanog intenziteta uragana. Da, uragani na obali eskaliraju, ali to se ne događa zbog klimatskih promjena nego je sve više stanovništva sa sve većim bogatstvom koji žive na područjima koja povijesno uragani pogađaju.

Američka populacija je porasla četverostruko tijekom prošlog stoljeća, ali čak 50 puta u obalnom području. Područje koje je uragan Florence pogodio imalo je manje od 800.000 stanovnika u 1940. godini; sad tamo živi 11,3 milijuna - što je 1.325 % više stanovnika. Osim toga, kuće su veće i domovi sadrže više vrijednih stvari pa su i štete daleko veće. Ako se prilagodi rastu populacije i bogatstva, ispada da se šteta od uragana zapravo smanjila od 1990. do 2017. godine.

Ako promatramo u budućnost, postoji velika vjerojatnost da će uragani ojačati i činit će veću štetu, ali će se rjeđe pojavljivati. To ne bi trebalo uzrokovati paniku. Veliko istraživanje u časopisu Nature izračunalo je da globalna šteta od uragana iznosi oko 0,04 posto BDP-a. Ako će čovječanstvo prosperirati, do 2100. će ona pasti na 0,01 posto. Globalno zatopljenje, zbog kojeg će uragani biti rjeđi ali snažniji, povećat će štetu na 0,02 posto BDP-a. To znači da će globalno zatopljenje povećati razornu moć uragana, ali će gospodarski razvoj smanjiti štetu.

To nas dovodi do zaključka da je smanjenje ugljičnog dioksida užasan način da se smanji šteta od uragana, tvrdi Lomborg. Kao što je Kraljevsko društvo zaključilo u svome izvještaju, smanjenje CO2 ima "ekstremno ograničavajući potencijal da smanji buduće gubitke."

Pariški sporazum će nas koštati 1-2 bilijuna dolara godišnje izgubljenog rasta tijekom ostatka stoljeća. UN-ovo tijelo koje je odgovorno za taj sporazum pretpostavlja da će rezovi ugljičnog dioksida do 2030. postići 1 posto onoga što je potrebno da temperatura ne naraste više od 2 stupnja Celzija.

To znači da bi Pariški sporazum mogao smanjiti štetu od uragana do kraja stoljeća za 0,0001 posto, a koštat će nas 10.000 puta više. To je užasno loša politika.

Pariški sporazum je skup i neefikasan zato što zelena energija još uvijek nije konkurentna s fosilnim gorivom. Da je, svi bi se na nju već prebacili. Solarna energija s vjetrom zajedno ispunjava samo 0,8 posto naših energetskih potreba, prema izvještaju Energetske agencije; a to će se povećati na 3,6 posto do 2040. čak i uz Pariški sporazum. Bilo bi bolje kad bismo zamijenili Pariški sporazum dogovorom da će države trošiti više na istraživanja i razvoj izvora zelene energije kako bi ih učinili toliko jeftinima da postanu atraktivniji od fosilnih goriva, zaključuje Lomborg.