Intraindustrijska trgovina je danas sastavni dio svake međunarodne trgovine, ali je slabije zastupljena u manje razvijenim zemljama.

Kad je izašla vijest da je Vlada RH dogovorila s kineskom delegacijom da će Hrvati izvoziti mlijeko u Kinu, to je izazvalo veliko čuđenje. Index je objavio članak naslovljen: "Hrvatska će izvoziti mlijeko u Kinu, a nema ga dovoljno ni za domaće tržište" u kojem su iznijeli podatke o sve većem uvozu mlijeka i sve manjem broju proizvođača mlijeka u Hrvatskoj.

Za prikupiti jeftine političke poene odmah se snašao Most, koji je promptno objavio post na Facebooku: "Obmanjujete ljude da ćete izvoziti mlijeko u Kinu, a nema ga dovoljno ni za Hrvatsku" uz izjavu njihove političarke Ružice Vukovac koja tvrdi da izvoz mlijeka u Kinu nije moguć jer je tijekom zadnjih 6 godina Hrvatska izgubila više od 85 posto obitelji koje su proizvodile "zdravo, hrvatsko mlijeko".

Uistinu, kako ćemo izvoziti u Kinu nešto što moramo uvoziti? Koji je smisao takve trgovine i kome je to isplativo? Je li uopće moguće proizvoditi za druge zemlje kad nemamo dovoljno niti za potrebe Hrvatske? Tko će proizvoditi mlijeko za Kineze ako je u Hrvatskoj sve manje stočara?

Ova pitanja ćete si postaviti samo ako ne razumijete kako međunarodna trgovina funkcionira i koja je svrha države u njoj, a koja proizvođača. No, ako ste si postavili ta pitanja, utješit ću vas da ste vjerojatno dio velike većine jer u Hrvatskoj, nažalost, ljudima kronično nedostaje osnovno razumijevanje tržišne ekonomije i elementarnih ekonomskih zakona. Zato ću vam probati približiti odgovor što je jednostavnije moguće.

Kina je među najvećim izvoznicima ručnih satova u svijetu. Godišnje izveze u druge države diljem svijeta satove ukupne vrijednosti između 2 i 3 milijarde dolara. U isto vrijeme, Kina je među najvećim uvoznicima ručnih satova u svijetu. Godišnje uveze otprilike jednaku vrijednost ovih proizvoda kao što i izvozi. Sad bi u Mostu pitali: kako to?

Sjedinjene Države su najveći izvoznik oružja u svijetu. Između ostalog oružja, prodaju i izvoze pištolje. SAD također uvozi oružje iz drugih zemalja, pa tako je Hrvatska jedan od glavnih izvoznika pištolja u SAD. Most bi opet pitao: kako to?

Odgovor vam je vrlo jednostavan: ne trguju države nego proizvođači, trgovci i potrošači. Uloga države je samo da ukloni barijere (koje je država prethodno sama postavila) kako bi omogućila slobodni protok robe preko granice. Potrošači nisu homogena skupina, razlikuju se po ukusima, ciljevima, željama i kupovnoj moći.

Netko će htjeti kupiti ručni sat koji je jeftiniji, a netko drugi će gledati na kvalitetu. Velika većina pritom uopće se neće obazirati na zemlju porijekla. Ako će vam proizvođač iz neke druge zemlje ponuditi proizvod baš po vašem ukusu, koji cjenovno odgovara baš vašem džepu, vi ćete kupiti taj proizvod bez obzira što slični proizvod proizvodi možda vaš susjed.

Ovaj fenomen u ekonomiji, kada država uvozi iste vrste dobara i usluga koje sama proizvodi i izvozi, zove se intraindustrijska trgovina i riječ je o relativno novoj pojavi, s obzirom da su do druge polovine 20. stoljeća države imale veće trgovinske barijere i dobro pazile da se ne uvozi ništa što se u njima proizvodi. Međutim, kako su se trgovinske barijere uklanjale, tako se širila intraindustrijska trgovina i ona danas postoji u svim državama svijeta, s time da je puno zastupljenija u razvijenijim i bogatijim državama (to objašnjava otkud toliko čuđenje u Hrvatskoj).

Ekonomisti Cameron Thies i Timothy Peterson su početkom ovog desetljeća taj fenomen dublje istražili i došli do zaključka da postoji velika razlika među zemljama prema njihovom stupnju razvoja, ali i među samim potrošačima unutar iste države. Obitelji s boljim prihodima sklonije su kupovati stranu robu koja se proizvodi i u njihovoj zemlji od obitelji s niskim primanjima.



Izvor: The Atlas

Ako sad to preslikamo na vijest o dogovoru između hrvatske i kineske vlade o izvozu našeg mlijeka u Kinu, onda nam postaje jasno da nema ništa čudno u tome. Države su samo uklonile barijere koje su postojale za tu trgovinu. Koliko će Hrvatska izvoziti mlijeka u Kinu ovisi o potražnji kineskih potrošača za našim mlijekom i, naravno, mogućnostima hrvatskih stočara da to proizvedu po njima prihvatljivim cijenama. Ne mogu tu ulaziti u detalje jer ne znam detalje, ali ideja da bi Hrvatska trebala opskrbiti cijelo kinesko tržište mlijekom je suluda. Za nas bi ovo trebala biti dobra vijest.

To što je posljednjih godina smanjen broj stočara u Hrvatskoj je sasvim logična posljedica ulaska RH u EU. Hrvatski stočari su navikli na državni protekcionizam i zatvorene granice, na "prednost" na domaćem tržištu itd. Proizvodilo se u malim farmama i sa slabom tehnologijom. Kad se Hrvatska otvorila EU tržištu, pojela ih je konkurencija. Država tu nije mogla napraviti apsolutno ništa. Opstali su oni koji vrijede i koji mogu konkurirati na žestokom EU terenu. Otvaranje vrata kineskog tržišta, koje je zaista ogromno, može samo pomoći da se poveća broj stočara i da oni više ulažu u proizvodnju. Jer će im se otvoriti sasvim novo tržište. Mostovci ne razumiju da broj stočara nije fiksan i da broj krava nije fiksan, da se proizvodnja po potrebi može povećati, a to se događa upravo ovakvim otvaranjem međunarodne trgovine.

Hrvatska će i dalje uvoziti mlijeko iz drugih zemalja zato što je ono očito mnogim hrvatskim kupcima prihvatljivo, bez obzira koliko proizvodili u Hrvatskoj. To ne bi trebalo imati nikakve veze jedno s drugim. I uvoz i izvoz je dobar, trgovina je dobra stvar jer dokazano povećava bogatstvo naroda, životni standard građana. Uvijek je bolje kad imamo više nego manje izbora. Zato ne vidim smisla u takvim populističkim forama poput one Mostove, kojom još više zatupljuju ionako već ekonomski nepismeno stanovništvo RH.