U ratu ne postoje pobjednici, samo manji ili veći gubitnici. Rat je destruktivan, rat kvari čovjeka, oduzima mu moralnost, razum i postupno ga pretvara u životinju. Ipak, ne može se reći da je rat nehuman. Naravno, ovisno o našoj definiciji riječi. Ako pod „nehumano“ smatramo nešto nemoralno, okrutno, sadistički i zlo, naravno da je rat nehuman. Međutim, ako izraz „nehumano“ shvatimo kao nešto što nije svojstveno ljudskom biću (ne-humano/ne-ljudski), onda moramo nažalost priznati da je rat sasvim usađen u ljudsku prirodu i to moramo prihvatiti.
Povijest čovječanstva je puna sukoba i ratova, za razne ciljeve i s raznim motivima i rat je bio stalni suputnik čovječanstva kroz njegov povijesni put. Sama činjenica da su o ratu kroz povijest razmišljali mnogi inteligentni pojedinci, od Sun Tzua (544-496 pr. Kr.) preko Machiavellija (1469–1527) do modernih mislioca, govori dovoljno o neospornoj činjenici da rat nije nešto što možemo odbaciti kao privremeno stanje koje se pojavi i nestane, nego stalnog pratioca ljudskog bića.
Bez obzira kakvo mišljenje imali o današnjem svijetu, on je rezultat stotina, tisuća ratnih sukoba kroz povijest, i to samo ako promatramo vojne ratove. Proširimo li definiciju rata i na trgovinske ratove, političke ratove, filozofske i ideološke, onda rat postaje neprekinuto stanje ljudskog roda. Naravno, možete reći da sukob nije isto što i rat te suziti definiciju rata na čisto vojni sukob, ali u terminologiji mnogih disciplina se koristi termin „rat“ za označavanje nekog direktnog sukoba, pa tako u ekonomiji postoje trgovinski ratovi i cjenovni ratovi.
Iako kod velikog broja ljudi postoji vjerovanje u mit da je vojni rat u određenim situacijama bio pozitivan za ekonomiju određenih država, kao u slučaju SAD-a poslije Drugog svjetskog rata, to je sasvim krivo tumačenje ekonomskih zakonitosti.
Teorija da je rat dobar za ekonomiju je nasljeđe misli britanskog ekonomista i filozofa
Johna Maynarda Keynesa na čijim je idejama u 20. stoljeću utemeljena Keynezijanska škola ekonomije. Korist od rata je zaključivanje po principu "
zablude razbijenog prozora", a taj je princip raskrinkao francuski filozof i ekonomist Frederic Bastiat još 1850. u čuvenom eseju "
Ono što je vidljivo i ono što nije vidljivo".
Zabludu razbijenog prozora možemo opisati ovako: ako vandal baci ciglu i razbije prozor trgovine, vlasnik će morati kupiti novi prozor od prodavača stakla za, recimo 100 kn. Grupa ljudi zaključi da je čin razbijanja prozora djelovao stimulativno na ekonomiju, tj. podigao opću potrošnju, stvorio posao za prodavača stakla i dobavljače sirovina za izradu stakla i donio više posla u ekonomiji. Ako slijedimo tu logičku zabludu, ciklus se nastavlja bez prekida i ono što je originalno, grupa vandala koji razbijaju privatnu imovinu tom logikom postaju bitni pokretači ekonomije i pozitivni članovi društva.
Ono što Keynezijanci i drugi sljedbenici logičke zablude razbijenog prozora ne razumiju jest da bi tih 100 kn vlasnik trgovine iskoristio ionako na neki drugi način. Možda bi ih stavio u štednju da jednog dana sakupi dovoljno i kupi nekretninu, možda bi te novce iskoristio za školovanje svoje djece, možda kupnju odjeće i slično. Poanta je da tih 100 kn nikako ne bi ostalo neiskorišteno, samo bi vlasnik trgovine mogao slobodnije njima raspolagati te prema vlastitim prioritetima odlučiti kako ih najefikasnije potrošiti. Ovako je prisiljen potrošiti ih na popravak prozora. Prije je imao prozor i 100 kn, sada ima samo prozor. Ukupna vrijednost novca, dobara i usluga u ekonomiji je smanjena. A po pitanju trgovca staklom koji je ostao bez posla, zar nije netko drugi ostao bez posla jer je trgovac bio prisiljen potrošiti 100 kn na prozor umjesto za nešto drugo?
Ista logička zabluda se koristi i kod rasprava o ekonomskoj koristi vojnog rata. To je jednostavno mit, logička zabluda koja svoje korijene vuče u ekonomskoj misli da povećana državna potrošnja proizvodi gospodarski rast. I zbog toga su svi ekonomisti koji povećanu državnu potrošnju koriste kao recept za ostvarivanje ekonomskog rasta nenamjerno oni koji održavaju mit o mogućoj ekonomskoj isplativosti rata.
U smislu ekonomije, termin rat se često koristi u kontekstu trgovine, tj. trgovinskog rata. Trgovinski rat je situacija kada dvije zemlje jedna drugoj nameću trgovinska ograničenja kao tarife, carine, kvote i slično. Od trgovinskih barijera dugoročno nijedna država nema koristi, jer sve trgovinske barijere uzrokuju rast cijena i smanjenje ukupne količine dobara/usluga na koje se primjenjuju barijere. Utjecaj trgovinskih barijera možemo objasniti sljedećim prikazom:
Izvor: GreaseThoseWheels (Klikni na sliku za uvećani pregled)Na okomitoj y osi su prikazane cijene (price) odjeće, a na vodoravnoj x osi količina (Q). Linija D predstavlja domaću potražnju, S domaću ponudu, tj. ponudu i potražnju za odjećom u nekoj zemlji. S krivulja raste s lijeva nadesno i predstavlja kako će rast cijene odjeće utjecati na porast ponuđene količine, tj. da će se pri višim cijenama više odjeće proizvoditi jer će proizvodnja biti sve isplativija kako cijena raste. D krivulja predstavlja potražnju za odjećom i ona pada s lijeva nadesno, što znači da će pri nižoj cijeni ljudi htjeti kupovati veću količinu odjeće.
Pri cijeni odjeće od 6 dolara domaći proizvođači su spremni proizvoditi 300 jedinica količine (Q), a količina koji domaći kupci žele pri toj cijeni kupovati je 700 jedinica. Razlika između količine koju su domaći proizvođači spremni nuditi (300 jedinica) i cijene koju su kupci spremni kupiti (700 jedinica) se nadoknađuje uvozom. Konačni efekt slobodne trgovine razmjene zemlje s inozemstvom je to što stanovništvo ima pristup jeftinoj odjeći (6 $) i može priuštiti veću količinu odjeće nego što bi mogli bez trgovinske razmjene (700 jedinica).
Kad zemlja uvede trgovinske barijere, domaća proizvodnja odjeće raste s 300 na 400 jedinica, a uvoz pada s 400 na 200 jedinica zbog skuplje cijene uvozne odjeće. Ali istodobno cijena odjeće raste s 6 na 8 $, i zbog skuplje cijene smanjuje se i ukupna količina odjeće koju stanovništvo kupuje sa 700 na 600 jedinica.
Tko profitira uvođenjem trgovinskih barijera? Dvije strane - domaći proizvođači odjeće, koji su sada zaštićeni i mogu određivati više cijene (prije barijera cijena od 6 $, poslije 8 $) i eventualno država ako je tip barijere namet koji se slijeva u državni proračun, a ne kvote. Najveći gubitnici su potrošači, tj. stanovništvo koje sada plaća odjeću zamjetno skuplje. Prije uspostave trgovinskih barijera odjeću su plaćali 6 $ po jedinici, a sada 8 $. To u principu znači da je njihova kupovna moć opala i da mogu kupiti manje proizvoda za istu plaću. Ako se ista politika trgovinskih barijeri primjenjuje i na druge proizvode, realna kupovna moć stanovništva drastično opada, a njihove plaće vrijede manje.
Međutim, spomenuta država nije jedina koja određuje pravila i koja može uspostaviti trgovinske barijere na proizvode iz drugih država. Ako druge države iz prosvjeda uzvrate istom mjerom i uspostave vlastite trgovinske barijere na proizvode iz te države, nastaje trgovinski rat u kojem se carine, tarife, kvote i druge barijere koriste kao oružje. Kao što se u vojnom ratu na napad neprijatelja odgovara protunapadom, tako se u trgovinskom ratu na carine druge države odgovara vlastitim carinama.
Žrtve, kao i u klasičnom ratu, su civili. Objasnio sam mehanizam kojim trgovinske barijere uzrokuju porast cijene dobara/usluga i smanjenje kupovne moći te realne plaće, a time i standarda stanovništva. U trgovinskom ratu barijere se koriste kao oružje i na barijeru države A ostale države odgovaraju vlastitim barijerama, na što država A odgovara s još barijera i tako se stvara "snowball efekt" koji smanjuje blagostanje stanovništva svih država tako da poskupljuju dobra i usluge što obezvrjeđuje plaće, tj. realna plaća pada.
Domaći proizvođači jedini imaju koristi od trgovinskih barijera (uz državu), ali kada se trgovinski rat raširi do sveopćeg rata, svi akteri u gospodarstvu pate, od potrošača do proizvođača.
Velike države, ili nekolicina država, mogu iskorištavati trgovinske barijere ako imaju djelomični ili potpuni monopol na neku sirovinu jer im njihov monopolistički položaj omogućuje da određuju cijene kakve žele i kontrolom cijena određuju i svjetske cijene koje su ostale države prisiljene prihvatiti. Primjer za jedno takvo iskorištavanje djelomičnog monopola su zemlje OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte) koje kontroliraju dvije trećine svjetskih izvora nafte što im daje mogućnost da kontroliraju cijene.
Trgovinski rat se može koristiti i kao nadopuna vojnog rata te se ekonomskim pritiscima pokušava osigurati nadmoć nad neprijateljem ili diplomatska ucjena. Primjer za to je naftna kriza 1970-ih nastala zbog Yom Kippurskog rata 1973. godine, kada su arapske zemlje članice OPEC-a uvele embargo SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Japanu. Razlog je bio što im se nije sviđala politika tih zemalja prema Yom Kipurskom ratu u kojem su Egipat i Sirija napale Izrael. Embargo je prouzrokovao veliki rast cijene nafte, što je ugrozilo sveukupni gospodarski rast. To je bilo tipično korištenje trgovinskog rata da bi se stvorila prednost u klasičnom ratu.
Rat ne možemo zanijekati, ne možemo zanemariti, ne možemo taj dio ljudske prirode uništiti jer smo s njim evoluirali i razvijali društvo. Ali ga treba koristiti samo u ekstremnim situacijama, kada niti jedno drugo rješenje ne postoji, kada je apsolutno jedini izlaz, a ne ga opravdavati mitovima koji nemaju temelja u stvarnosti.
