Od početka godine na snazi su nove trošarine na automobile prema novom Pravilnikom o posebnom porezu na motorna vozila, koji je donijelo Ministarstvo financija na čelu s ministrom Zdravkom Marićem. Namjera je bila da se podignu trošarine na sva vozila, a posebno ona koja ispuštaju više CO2, tj. starija polovna vozila koja su Hrvati većinom uvozili iz EU. Ideja je bila kao i uvijek, napuniti državnu blagajnu oporezivanjem, no novi propisi su donijeli poskupljenje većih i pogotovo velikih zagađivača koji ispuštaju više od 150 g/km CO2, a to su uglavnom starija vozila koja se u Hrvatsku unose iz EU.

Tko kupuje starija vozila? Pa sigurno ne bogati, nego većina naroda, koji je ionako osiromašen neprestanim izmišljanjem novih poreza ili dizanjem stope postojećih. Bogati će ionako pronaći način da izbjegnu porez, legalno ili ilegalno, a sigurno im jedno vozilo nije razmjerno toliko velika investicija koliko siromašnijim građanima RH pa je porez bio primarno udar na sve osim na bogate.

Neke zemlje, poput Češke, Slovačke i Poljske, su sasvim ukinule trošarine na motorna vozila. Ali, ako znamo da je prošle godine država otela 813,6 milijuna kuna na ime trošarina na motorna vozila, bili bismo stvarno ogromni optimisti kada bismo očekivali da će se uhljebi tog novca odreći. Zapravo, takvo nešto u trenutnim uvjetima može pomisliti samo psihički nestabilna osoba jer je odavno tendencija državnih birokrata da gomilaju nove poreze na štetu građana RH.

Prosječna starost našeg voznog parka je s 10 godina povećana na čak 12,5 godina od vremena krize. Logično, kako narod ima sve manje novca, sve više je nezaposlenih, blokiranih, ovršenih, tako i kupuju sve jeftinije tj. starije automobile ili odlažu kupnju. Povećanje trošarine na starije automobile u uvjetima kada se gospodarstvo tek počelo oporavljati je jedna jako antisocijalna mjera, jer dok gospodarstvo zemlje proizvodi nova radna mjesta, država uskače i praktički sankcionira sve one koji zbog polaganog oporavka privrede žele kupiti novi polovni automobil. A država nije nikako pomogla da se ostvari ekonomski oporavak, dapače ona to aktivno sprječava, ali se ne libi oduzeti još više kada primijeti da ljudi imaju više novca za trošenje. Tko ste vi da trošite više novca? Vaš primarni zadatak je hraniti birokratski aparat, a ne sebi priuštiti kvalitetniji život.

Ukratko, zbog Marićeve reforme skuplje plaćamo nova vozila, a iako je namjera bila da se ljude usmjeri da kupuju vozila koja manje zagađuju, to se nije dogodilo. Kao i većina državnih intervencionističkih politika koje imaju intenciju namještati gospodarske odnose, i ova se pokazala kao promašaj, a mit o Marićevim "dobrim reformama" pada u vodu.

Jednostavna logika ekonomske politike kaže, kada očekuješ gospodarski rast, a time rast osobne potrošnje, koja se standardno oporezuje, podizanje ili izmišljanje novih nameta će samo ograničiti rast osobne potrošnje i tako stvoriti suprotan efekt na punjenje državnog proračuna od željenog. A nije da država već uzima premalo pa treba još malo više uzeti, dapače, ona i sada uzima previše od produktivnih radnika i poslodavaca, sve da bi financirala glomaznu birokratsko-političku mrežu. Umjesto da potakne građane na trošenje, tj. koliko oni sami žele i misle da trebaju, država je tu osobnu potrošnju odmah dodatno oporezovala i time ograničila njen rast. Kako je osobna potrošnja komponenta BDP-a, time je ograničila i rast BDP-a.

Sasvim promašena ekonomska politika svih onih koji su radili na njoj, na čelu sa Zdravkom Marićem.