Hrvatska dobrim dijelom živi od turizma, ali u medijima se svake godine ponavljaju isti mitovi o štetnosti koje turizam sa sobom nosi.

Približava se nova turistička sezona, uzdanica spasa gospodarstva o kojoj ovisi cijela godišnja gospodarska slika hrvatskog gospodarstva. Turizam je na žalost jako važan za Hrvatsku jer direktno i indirektno na sebe veže dobar dio ekonomske aktivnosti. Toliko da primarno o uspješnosti turističke sezone primarno ovisi gospodarski rast, državni proračun, lokalni proračuni, mnoge kompanije i mnogi kućni budžeti. Prema turističkoj sezoni se čak prilagođava i tečaj kune, da bi se na tečajnim razlikama što više iskoristio sezonski priljev deviza.

Ali isto kao što možemo žaliti za tim da je ostatak gospodarstva toliko slab da ne dolazi ni blizu važnosti turizma, možemo i biti presretni što nam geografska pozicija omogućuje da rentamo sunce, more i povijest da bi poboljšali krvnu sliku gospodarstva. Jer iako mnogi tvrde da turizam odvlači investicije koje bi u suprotnom išle u "proizvodnju", to ipak nije prava istina. Ekonomska istraživanja nisu utvrdila da snaga jednog sektora gospodarstva nužno dovodi do pada investicija u drugim sektorima.

Da, lako je pokazati prema Hrvatskoj, Grčkoj i karipskim državama i ustvrditi da turizam oduzima financijski i ljudski kapital koji bi inače bio usmjeren prema "proizvodnji", ali to je samo biranje primjera koji dokazuju već postavljenu tezu, nikako promatranje cijelog skupa zemalja koje imaju jako razvijen turizam i izvlačenje zaključaka. Jer ako malo bolje sagledamo stvari, onda teza o turizmu koji uništava "proizvodnju" pada u vodu. Dosta država u EU ima jako razvijen turistički sektor, puno razvijeniji nego u Hrvatskoj, a istodobno imaju jak proizvodni sektor. Španjolska, Francuska, UK, Italija, Austrija, Poljska, Portugal i Švicarska zarađuju velike novce od turizma, a opet im turizam nije ni blizu toliko dominantna gospodarska djelatnost kao Hrvatskoj.

Znači nije problem turizam sam po sebi nego državne ekonomske politike koje ograničavaju rast ostatka gospodarstva, pri čemu su primarno porezna politika te birokratiziranost glavni krivci za takvo stanje. Turizam je donekle izbjegao visoke bedeme poreznog i birokratskog sustava jer Hrvatska ima izrazitu komparativnu prednost u toj djelatnosti tj. more i sunce. Određeni dijelovi turističke djelatnosti imaju i povlašten porezni tretman u odnosu na ostatak gospodarstva, kao što su apartmani koji plaćaju relativno niske poreze. Apartmani su ustvari porezna oaza u pustinji hrvatskog poreznog sustava, što je dobra vijest za stanovništvo koje živi uz obalu i ima mogućnost iskorištavanja takve pozicije, ali je stvorilo strukturni problem u turizmu jer Hrvatska ima puno veći udio apartmanskog smještaja nego usporedive zemlje. Točnije, u Hrvatskoj ima premalo hotela, koji se nisu uspjeli ugurati u poreznu oazu skupa s apartmanima pa se nalaze u istoj poreznoj pustopoljini kao ostatak gospodarstva.

Zbog relativno malog udjela hotelskog smještaja je sezonalnost turizma u Hrvatskoj jako izražena, što znači da su turistički dolasci sasvim koncentrirani u par mjeseci. To stvara problem zbog toga što ostale gospodarske djelatnosti slabije mogu iskoristiti turizam za proširenje svog poslovanja jer ipak kompanije moraju poslovati cijele godine, a ne samo par mjeseci. Zbog toga turizam u Hrvatskoj puno manje doprinosi ostatku gospodarstva nego u drugim zemljama.

Turizam nije kriv za gospodarske probleme Hrvatske. Sasvim suprotno, turizam je Hrvatskoj blagoslov. Ipak možemo očekivati da će i ove sezone mediji pisati o štetnosti turizma, od svima najdraže teme kako je kava na Stradunu preskupa preko toga da strani hotelski lanci iskorištavaju Hrvatsku za "ekstraprofite" do toga kako centri turističkih gradova više nisu glavno mjesto društvenog života lokalnog stanovništva nego služe samo turistima. Čudan odnos stanovništva prema turizmu s obzirom na to koliko im financijska primanja ovise o njemu. Hrvati bi najradije da im turisti pošalju novce bez da dolaze. Ali već imamo takve "turiste", zovemo ih dijaspora i 2017. godine su samo preko bankovnih računa poslali 15,8 milijardi kuna.

Šizofren odnos prema turizmu se pokazuje sezonalnim medijskim prenemaganjem o tome kako je kava na Stradunu preskupa. Želimo turiste, želimo njihove novce, ali ne želimo da nam tu hodaju po našim gradovima i remete mir. Želimo elitni turizam, ali istodobno želimo da kava na Stradunu bude 10 kn. Želimo pristojne plaće konobara i ostalih radnika u turizmu, ali više od toga želimo piti kavu u centru grada na jednoj od najljepših lokacija u svijetu za istu cijenu kao u kvartovskoj birtiji. Teško nam je prošetati par stotina metara od tog istog Straduna u neki kafić gdje se može popiti kava za prihvatljiviju cijenu. Zar je to stvarno toliki problem? Zar stvarno svaki kavopija u ljetnim mjesecima želi baš tu kavu sa Straduna pa su mediji i komentari puni toliko ljutnje prema činjenici da je cijena kave prilagođena njemačkim, talijanskim, švedskim, japanskim i drugim turistima, a ne prosječnom građaninu RH.

Da imate kafić na Stradunu, biste li prilagodili cijenu 98% bogatih gostiju i time više zaradili te bolje platili radnike ili onih 2% domaćih gostiju? Da približim apsurdnost ideje etatističkim glavama, treba li se i država te lokalna uprava odreći poreza na kavu od 30 kn da bi pogodovala "domaćima" i naplaćivala porez na kavu od 10 kn? Kakve će to učinke imati na proračun, izdatke iz proračuna za udruge, socijalu i infrastrukturu? Zahvalite Bogu što je kava na Stradunu 30, a ne 10 kn, jer to znači da bogati Nijemac želi doći u Dubrovnik i ostaviti svoje novce ugostiteljima, radnicima, lokalnoj upravi i državi.

Mit o hotelima u stranom vlasništvu koji vade "ekstraprofit" iz Hrvatske, a da Hrvati nemaju koristi od toga, poseban je primjer našističke socijalističke filozofije o "njima" i "nama"; "tuđinu" i "našem"; "stranom" i "domaćem". I potpuno je neistinit. Prvo zbog toga što je većina hotela u Hrvatskoj u domaćem vlasništvu, a drugo zbog činjenice da Hrvatskoj kronično nedostaje hotela. Istraživanja su pokazala da zemlje s većim udjelom hotelskog smještaja imaju manje izraženu sezonalnost turizma, tj. da 80% dolazaka nije koncentrirano u samo dva mjeseca nego su dolasci ravnomjernije raspoređeni tijekom cijele godine, a to pogoduje ostatku ekonomije koja ima veću korist od takvog turizma.

Čudno da država kojoj nedostaju hoteli istodobno tjera strane investitore koji bi ulagali u nove hotele. To nije u interesu ni države ni građana, a ipak prevladava stav o tome kako su strane investicije nepoželjne. Šovinizam na vlastitu štetu. Bitno da je "naše", pa makar imali 20% manje plaće u domaćim kompanijama u odnosu na strane, što i je slučaj.

Da bi se zaokružila cijela priča nezahvalnog naroda socijalističkog mentaliteta, tu je priča o navodnoj propasti centara gradova uz obalu koje uništava turizam i više nisu središta društvenog života. Zahtijeva se od onih koji žive u kamenim kućama sagrađenima prije nekoliko stotina godina, ili kao u slučaju Splita u samoj 1.700 godina staroj palači, da ostaju s obiteljima živjeti u tim zdanjima da bi oni koji dolaze s periferije gradova u centar popiti kavu imali potpuni ugođaj. Implicira se da treba zabraniti stanovništvu centra da prodaje stare kamene kuće ili ih prenamjenjuje u apartmane i seli se u novoizgrađene stambene zgrade na periferiji. Trebaju živjeti u prostorima koji su građeni za život u nekim davnim povijesnim razdobljima da bi stvarali potpuni ugođaj onima koji par puta tjedno navrate popiti kavu u centar.

Sama ideja da centar društvenog života grada u 21. stoljeću mora biti isti kao i u prošlim stoljećima je posebno glupa, a i nemoguća. Ni Trg bana Josipa Jelačića nije bio centar Zagreba prije nekoliko stotina godina. Nerealno je očekivati da će grad kako raste uvijek imati isti društveni centar. Kako stanovništvo raste i kako se događaju druge socio-ekonomske, prometne i tehnološke promjene, tako se i centri društvenog života gradova mijenjaju. Tražiti od nekoga da se tomu opire na vlastitu štetu je ne samo glupo nego i nemoralno.

Kao i mnoge druge stvari, Hrvati su sasvim krivo shvatili turizam. On se jednostavno dogodio spletom komparativnih prednosti. Omogućio je hrvatskim građanima puno viši standard nego to njihovo razumijevanje gospodarstva, demokracije i slobode omogućuje. Jer se ipak radi o socijalističkim šovinistima koji bi se najradije zatvorili u pustinjsko kraljevstvo nalik Sjevernoj Koreji. Možda bi bilo dobro za društveni mentalitet da jedne godine sezona podbaci, a Hrvati se sjete koliki im je turizam blagoslov. A ako baš ne želimo turizam i želimo samo nekoga tko će slati novce bez protuusluge onda treba potaknuti što veći broj ljudi da iseljava, što će podići već velike cifre koje dijaspora šalje u Hrvatsku.