Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak je nedavno izjavila da je uz veće plaće nužno osigurati učiteljima i profesorima "poštovanje koje zaslužuju". To je jako česta retorika koju slušamo ovih dana od sindikalista, raznih učitelja koje su gurnuli u prve redove da daju srcedrapajuće intervjue kako bi iskamčili više novca iz proračuna i nekih novinara - naše društvo ne cijeni učitelje i njihovo zanimanje.

Ne znam kako to ministrica planira osigurati poštovanje za učitelje i profesore, još nije pronađen efikasan recept za utjerivanje osjećaja u građane. Jer poštovanje je upravo to - osjećaj koji jedna osoba ima prema drugoj osobi. Svaki put kad učitelji zahtijevaju više novca iz proračuna, to u pravilu ide uz priče o nedostatku poštovanja. "Nitko nas ne cijeni - ni vlada, ni roditelji, ni učenici." Nemamo razloga da im ne vjerujemo. Ako to tako često govore, valjda je tako.

Ali to poštovanje koje oni zahtijevaju ne može vlada propisati dekretom kao povišicu plaće. Poštovanje i novac nemaju veze jedno s drugim, što mi se čini da naši učitelji nikako da shvate. Ako zbog nedostatka poštovanja tražite povišicu plaće, to vam neće pomoći.

Sjećate se onoga kad su prosvjedovali radnici Uljanika? To su oni većinski vlasnici tvrtke u kojoj su bili zaposleni, izabrali su neke mutikaše u upravu skupa s partnerom (državom i županijom), nisu odradili posao koji su trebali i onda su upali u probleme. Mjesecima bez plaće. I što ćemo? Ajmo na Markov trg i tražimo od Vlade da nam isplati novac koji nismo zaradili, i to tako da uzme od onih koji jesu zaradili.

Nema tu puno razloga za empatiju i suosjećanje, barem na prvu. Ali ipak, među tim ljudima sigurno ima i onih pojedinaca koji su radili za dvojicu, koji su se upregli i koji su pošteni. Oni su nadrapali zbog većine koja ih je nadglasala i koja nema volje za radom. I oni su mjesecima radili bez plaće. Za takve ljude bilo koja normalna osoba će, vjerujem, imati dosta empatije. I za njih i za njihove obitelji.

Ali u ovom slučaju, s učiteljima, nitko nije ostao bez plaće. To nisu ljudi koji rade za 3 ili 4 tisuće kuna - da je tako, njihov štrajk bi bio posve opravdan. Ali ti ljudi zarađuju 7 - 8 tisuća i više (neto), a štrajkaju jednostavno zato što mogu, zato što živimo u državi koja im to omogućuje. Da je u privatnom sektoru u takvim uvjetima netko odlučio štrajkati, vrlo brzo bi ostao bez posla, bio zamijenjen dok kažeš "keks" i nitko nikada ne bi ni primijetio da onog štrajkaša više nema. Tako bi naši učitelji prošli u privatnom sektoru. Shvaćate li sad da imamo privilegiranu klasu?

Njima ovo nije dosta. Razumijem, ima nas puno koji bismo htjeli uvijek zaraditi više. To je pozitivno. Ali onda kad ih pitaš a zašto ne prosvjedujete za reformu sustava, tako da oni koji dobro rade mogu zaraditi i puno više, onda počnu politizirati; odjednom ih je jako briga za djecu u selima s 5 stanovnika i slične svemirske gluposti počnu izmišljati samo da obrane ovakav status quo. Ovo je zapravo savršenstvo za uhljebe: odgovornost nikakva, šansa za otkaz nikakva, plaća sigurna bez obzira na rezultate, i još imaš vladu koju svake godine možeš uspješno ucijeniti da ti povisi plaću koliko god poželiš. Pa tko bi poželio više?

Hrvatski građani, porezni obveznici, u velikoj mjeri nisu ni svjesni otkud se isplaćuju plaće javnim službama, a nisu ni svjesni kolike plaće ti službenici već sada primaju. Hrvati su taoci vlastitog mentalnog sklopa, koji je treniran desetljećima i prenosi se generacijama. Taj mentalni sklop ih uči da moraju postojati različite klase ljudi s različitim pravima. Ne znam kako drugačije objasniti ovakve situacije koje mislim da nisu moguće nigdje drugdje osim kod nas.

Sindikati postoje u svakoj demokratskoj državi, ali sindikati u javnoj službi nisu nigdje toliko moćni kao u Hrvatskoj. Ta moć im ne dolazi iz same vlade, koliko god se tako činilo. Plenković će učiniti sve da ih zadovolji samo da sačuva socijalni mir u izbornoj godini koja nam slijedi. Moć sindikata dolazi od naroda, od ekonomski nepismenog naroda kojeg su stvorili upravo takvi učitelji. Ovakve neopravdane i bahate ucjene poreznog novca preko leđa djece mogu proći samo u državi gdje prosječni građanin ne zna tko plaća državne službe i kako utječu povišice njihovih plaća na njegov standard kad su te povišice značajno veće od rasta gospodarstva.

Vrlo skoro suočit ćemo se s praznim školama diljem zemlje, ali ni tada neće biti zaustavljena nova zapošljavanja u te iste škole. Radit će kao da su učionice pune djece i to, naravno, nikome neće biti čudno jer škole u Hrvatskoj ne postoje radi djece već radi učitelja i njihovih plaća. Kad vidimo koliko su ti ljudi opsjednuti visinom plaća pa se vole uspoređivati s ovima ili onima (kako to da ovaj ima veću plaću od mene, a ja sam VSS?), nije ni čudo da nam je zemlja u banani. Učitelji su pravi prikaz prosječnog Hrvata: samo ja, ja, ja. Daj mi još, nikad dosta. Boli me briga kako žive ljudi oko mene, samo grabim. To je Hrvatska. Nema veze što oni konkretno na taj način režu granu na kojoj sjede, kad postane kritično onda će se državne službe međusobno čerupati za mrvice koje ostanu.

Dobit ćete svaku povišicu koju zatražite jer živite u banana državi gdje se izbori kupuju novcem poreznih obveznika. Premijer ovdje određuje plaće dekretom. Ali bez obzira na primanja, i kad budete primali 50.000 kuna, i kad svi budemo radili samo za vas - i dalje ćete osjećati da niste dovoljno cijenjeni. A znate zašto? Neke stvari se ne mogu kupiti novcem, a čak ni Plenković ne može narediti poštovanje dekretom. Poštovanje se treba zaslužiti.