Uljanik je privremeno spašen, bar za nekoliko mjeseci. Radnici su izreketarili državu za plaće, država je jamčila HPB-u da će Uljanik vratiti dosadašnje kredite. Tehnički je to obavljeno tako da je država jednostavno proširila jamstva na dosadašnje kredite s 80% na 100%.

Kod dosadašnjih kredita koje je Uljanik podizao kod HPB jamstva su bila podijeljena između Uljanika (20%) i države (80%). Sada Uljanik više nema jamstva za vlastite kredite nego je cijeli teret jamstava za kredite preuzela država i time oslobodila depozite Uljanika kod HPB-a koji su služili kao jamstvo za vraćanje kredita. Time je država postala još izloženija gubitcima zbog moguće propasti Uljanika jer njegovim bankrotom depoziti koji služe kao jamstvo da će Uljanik vraćati kredite ostaju banci.

U suprotnom pri potpunom vraćanju kredita se ti depoziti koji služe kao jamstvo vraćaju državi. Ali koliko se može biti siguran da će Uljanik vraćati svoje drugove s obzirom na to da su prošle godine ostvarili 1,2 milijarde kuna gubitaka?

Slobodno možemo te novce otpisati. Ako ne propadnu za nekoliko mjeseci, onda će propasti za nekoliko godina.

Čestitam građanima RH, spasili su Uljanik! Nitko ih nije pitao smije li uopće oduzeti te novce, ali država ima pravo na prisilno otimanje, što se kolokvijalno naziva "oporezivanje". Nitko ih nije pitao ni žele li da se ti novci, makar bili prisiljeni dati ih, koriste da za spašavanje jedne gubitaške privatne korporacije.

Moralni ljudi bi izrazili zahvalnost na neki način, makar simboličan. Youtube video u kojem radnici Uljanika zahvaljuju ostalim građanima RH što su im dali dvije plaće bi bio sasvim dovoljan, i lijepa gesta kojom bi se pokazala zahvalnost. Jer u konačnici činjenica ostaje da su građani financirali njihovu privatnu tvrtku koja je 47% u vlasništvu sadašnjih i bivših radnika Uljanika.

A što su oni napravili? Čim je "sjela" plaća i prestao formalni razlog za štrajk, otišli su do prve birtije i preko šefa štrajkaškog odbora objavili da moraju odmoriti od nerada (bio je štrajk, a za vrijeme štrajka se po definiciji ne radi). Toliko su radnici zabrinuti za svoju egzistenciju i održavanje brodogradilišta na životu da čak i kad se ispune njihovi zahtjevi i kada mogu normalno raditi oni biraju dodatan dan odmora. A penali zbog kašnjenja brodova idu svaki dan.

Kašnjenje kod isporuke ovog broda će dovesti do kašnjenja svih ostalih isporuka i Uljanik će nastaviti gomilati gubitke. Stvara se lančana reakcija i gubitci se gomilaju. Svaki dodatni dan kašnjenja za jedan brod stvara kašnjenja i u budućnosti. Da su radnici Uljanika moralni, oni bi upregnuli u petu brzinu i radili svaki vikend dok ne nadoknade sve zaostatke i tako zaustave nagomilavanje penala zbog kašnjenja. Ali očito radnike Uljanika nije briga ni za svoje plaće a ni za svoju imovinu, jer su oni većinski vlasnici, jer očekuju da svaki put kada Uljanik upadne u probleme država uskače i novcima ostalih građana RH pokriva njihove gubitke.

Moglo se moralizirati, plakati i pozivati na solidarnost kada su trebali tuđi novci, za to je bilo snage. Sada, kada treba raditi i spriječiti da se opet dogodi ista situacija, odjednom nestaje energije i treba odmoriti. Jer petak je, kome se radi u petak?

Upravo je ovo trenutak za podučavanje o tome što je to moralni hazard.

Moralni hazard predstavlja situaciju u kojoj je određena skupina ili pojedinac zaštićen od rizika te se zbog toga ponaša drugačije nego u situaciji da je potpuno suočena s rizikom. Svaki pojedinac se ponaša rizičnije i neodgovornije kada zna da je zaštićen od rizika, tj. od posljedica svojih loših odluka. Zamislite cijelo društvo koje već generacijama funkcionira u stanju permanentnog moralnog hazarda jer ne postoje pojedinačne sankcije za rizično, neodgovorno, opasno ili neetično ponašanje.

U Jugoslaviji su gubitci kompanija pokrivani tako da se tražilo središnju banku da pošalje svježe novce da bi se pokrili gubitci. To učiniti jednom, dva, tri puta neće biti problem (bar ne direktan). Ali kada se to radi iz godine u godinu, 45 godina, tisućama kompanija, onda to dovodi do hiperinflacije koja je gospodarski uništila Jugoslaviju i uzrokovala da na površinu isplivaju svi međunacionalni problemi koji su desetljećima nasilno držani pod tepihom. To je srednjoročni problem koji razara društvo.

Dugoročni problem je upravo moralni hazard, 45 godina zaštite stanovništva od rizika, od neodgovornog ponašanja, od stvarnosti. Stanovništvo Jugoslavije je sve do 80-ih živjelo u zabludi da mogu raditi što, kako i koliko žele a svi rizici proizašli iz takvog ponašanja će biti pokriveni. A pokrit će ih država, obilato financirana od strane SAD-a da ne bi "otklizala" u Istočni blok. Jugoslavija je i službeno bankrotirala 1982. godine, što znači da više nije mogla vraćati svoje dugove. Naravno da mediji u Jugoslaviji to nisu smjeli objaviti, partija je dobro pazila na to. Ali bankrot i hiperinflacija su bili samo kratkoročni i srednjoročni efekti. Dugoročni problem je društvo kakvo je stvoreno u Jugoslaviji i kakvog je naslijedila Hrvatska.

Društvo neodgovornosti, društvo moralnog hazarda. Generacije odgojene na državnim jaslama su u društvu nakupile toliko moralnog hazarda da čak i kada su suočeni s rizikom, uopće ga nisu svjesni i nastavljaju s istim radnjama kao da rizik ne postoji. Radnici Uljanika su shvatili da samo trebaju malo plakati, malo štrajkati, malo se ulizati HDZ-u pjevanjem Thompsona, malo moralizirati i država će pokriti sve njihove gubitke nastale upravo zbog toga što su malo radili, loše trgovali i krivo upravljali kompanijom. Ali rizik u smislu gubitka posla i propasti kompanije ne postoji, pa zašto bi mijenjali ponašanje?

Ako ne postoje reperkusije za neodgovorno ponašanje, onda nema potrebe ni da se to neodgovorno ponašanje ispravi.

Uljanik je samo logični nastavak održavanja društva moralnog hazarda, koji je HDZ 1990-ih prihvatio i nastavio održavati, samo s drugačijim akterima. Radnici Uljanika su pokazali da su najčišći primjerak osoba kakve stvara takvo društvo i da nisu ništa bolji od svih ostalih pljačkaša, bilo iz doba privatizacijske pljačke, političkih uhljeba ili kojih drugih. Sve je to isti mentalitet, stvoren u jugoslavenskom socijalizmu i održavan u neovisnoj Hrvatskoj.

Ne treba imati empatije i razumijevanja prema moralnim huljama. Opravdavanje njih će samo održavati postojeće stanje. A umjetno držanje na životu gospodarskih subjekata koji bi sami od sebe odavno propali, samo će stvoriti gospodarstvo truleži, što će održavati društvo moralne truleži.