Već sam se pitao kad će se početi javljati djelatnici u prosvjeti koji se ne slažu s politikom njihovog sindikata te koji shvaćaju da su mnogi sindikalni zahtjevi neopravdani i nerealni za hrvatske prilike. Počelo se i to događati.

Učitelji u osnovnim i srednjim školama pod velikim su pritiskom kolega, što je očito iz ove priče jedne nastavnice koja je anonimno dala izjavu za Glas Slavonije. Tvrdi da doživljava mobing na poslu i da joj prijete otkazom samo zato što ne podržava štrajk.

"Koliko ljudi nema gdje živjeti, što jesti, koji su blokirani i deložirani iz vlastite kuće, osiromašeni i koji bi mogli štrajkati, a ne štrajkaju. O njima se ne razmišlja. I zbog toga se sramim, kaže nastavnica koja je izazvala ogorčenje kod svojih kolega."

Sveučilišni profesori imaju veću slobodu pa mogu javno izreći svoje mišljenje i ako ono nije popularno u prosvjetnim krugovima. Velimir Srića, profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb i gostujući profesor na kalifornijskom UCLA-u, nakon 30 godina članstva ispisao se iz Sindikata znanosti.

U svome podužem statusu na Facebooku opisao je razloge iščlanjenja kao odgovor na pitanje Vilima Ribića koji je njegovom odlukom o napuštanju bio "šokiran".

"Glavni razlog mog protestnog izlaska leži u činjenici da sindikati ovih dana svojim djelovanjem upropaštavaju povijesnu šansu da bitno pozitivno utječu na potrebne promjene u obrazovanju i znanosti. Danas je najlakše u Hrvatskoj organizirati neki sitni protest. Ljudi su beznadni i ljuti, nije ih teško pokrenuti PROTIV, ali pitanje je kako to dugoročno iskoristiti za iniciranje tako potrebnih promjena. Političke stranke ne mogu, sve im manje ljudi vjeruje. Mediji ne, iz sličnog razloga. Big business također, jer je i njega javnost uglavnom 'pročitala'. Ostali su neorganizirani 'nezavisni intelektualci' (što je oduvijek bila beznadna kategorija) i organizirana, takozvana 'radnička klasa' u sindikatima.

A što oni rade? Štrajkaju zbog neke sitne birokratske nepravde u koeficijentima i još sitnije materijalne koristi iskazane kroz 6,11%. Vlada je politički krhka, javnost nezadovoljna, situacija je zrela za suštinske promjene, no za njih treba vizija, a ne činovnička aktivnost korištenja prave prilike za krive ciljeve...

...Hrvatska je dobila politokraciju, odnosno vlast novokomponiranih političkih struktura (u koju se sindikat, nažalost, lijepo uklapa, ponašanjem većine svojih čelnika) i plutokraciju, odnosno koncentraciju moći u rukama bogatih. Na to se skladno nadogradila tradicionalna bolest ovih prostora, birokracija, odnosno vladavina činovnika. U takvom okruženju važno je imati pravu viziju i zalagati se za prave ciljeve, a oni nisu i ne smiju biti u sferi materijalnog (kad se stvari poslože, taj se dio riješi sam po sebi) nego u sferi konceptualnog.

Dvije ključne riječi promjene za koju se danas valja boriti jesu i trebale bi biti: idealizam i meritokracija. Umjesto toga sindikati se bore za materijalizam (sramotnih 6,11%) i uravnilovku (svima na istom birokratskom položaju isti koeficijenti; i znanstveniku (profesoru) koji je nobelovac i onom koji radi štetu u sustavu).

Pravi problemi položaja i stanja našeg obrazovanja i znanosti odavno nisu u novcu nego u idejama i vrijednostima. Npr. problem zaostajanja našeg obrazovnog sustava nije u plaćama nastavnika, njihovom opterećenju ili broju učenika na jednog nastavnika. U našim osnovnim školama taj je broj ispod 13 što je bolje od prosjeka EU (15,5), dok u našim srednjim školama na jednog nastavnika dolazi 11 učenika (za EU taj je broj 12,2). Istodobno, Hrvatska ima jednu nepismenu osobu na 100 stanovnika, dakle četrdesetak tisuća. Da je problem mentalitet, jasno je i iz činjenica da svake godine dobivamo 300 do 500 novih doktora znanosti dok u roku diplomira svega 7% upisanih studenata, a uopće diplomira tek 30-ak posto. Istovremeno sveučilištima vlada birokratska i negativna kadrovska selekcija.

Na primjer, i ja sam znanstveni savjetnik, redovni profesor u trajnom zvanju sa preko 100 objavljenih knjiga (10 na engleskom), gostujući profesor u SAD i Kini, keynote speaker na međunarodnim konferencijama, omiljen među studentima, a imam ISTI KOEFICIJENT kao kolega koji je objavio pet-šest znanstvenih članaka (od toga četiri u koautorstvu), studenti ga ne trpe, a jedva natuca neki strani jezik. Slično je u školama gdje isti koeficijent ima nastavnik čiji učenici svi uspijevaju na maturi i onaj kod kojeg 80% na njoj padne. Iz oba se primjera vidi da je borba za koeficijente ništa drugo nego elementarna glupost jer je izvađena iz konteksta načela na kojima se njihovo definiranje i birokratska primjena zasnivaju...

...Izvesti ljude na ulicu danas je u Hrvatskoj imperativ broj jedan. Bez snažnog javnog pritiska, poput onog u Parizu, Čileu, Hong Kongu ili Iraku, naše okoštale birokratske strukture vlasti i korumpirane političke elite još desetljećima neće dopustiti nikakve korjenite reforme, osim, kao do sada, sitne kozmetičke zahvate. Sindikati bi mogli biti nositelji i promicatelji tog procesa, ali prvo moraju počistiti vlastiti prag, promijeniti vizije i ostarjele vizionare, previše zadovoljne svojim sinekurama i foteljicama. Umjesto za sitne materijalne interese od 6,11% i tugaljive birokratske gluposti koja se zove koeficijenti složenosti posla, u prvi plan valja staviti ideje borbe protiv materijalizma, politokracije i birokracije u obrazovanju i znanosti. Kad to sindikati urade, možda ćemo svi stati iza njih i izaći na ulice. Dotle, bojim se da će se još mnogi, poput mene, iščlaniti", napisao je prof. Srića.