Većina nas još nije svjesna koliko ovo Svjetsko prvenstvo znači za Hrvatsku. Zadnjih nekoliko godina Hrvatska je zemlja okovana pesimizmom, beznađem, depresijom i melankolijom. Za to su postojali dobri razlozi, od duge gospodarske krize i nemogućnosti da se ostvari pravi gospodarski oporavak do velikog vala iseljavanja i pada broja rođenih.

Bilo bi lako okriviti političare za te probleme jer nisu imali hrabrosti napraviti potrebne reforme i nastavljaju voditi državu do polaganog i bolnog kraja; jecajem, a ne vriskom. Treba priznati da smo i sami krivi zbog svoje inertnosti, straha i odbijanja odbacivanja starih zabluda.

Uspjehom nogometne reprezentacije je sve to magično nestalo. Pokazali su nam put. Pokazali su nam da postoji drugi način, da se ne moramo predati, ne trebamo se bojati. Pobudio se u društvu duh dječjeg optimizma i rasta, duh majčinske neustrašivosti i borbenosti, probudio se osjećaj da možemo trudom stvari mijenjati nabolje i ne prihvaćati polagano raspadanje. Bar nakratko smo dobili nalet energije i želje za napredovanjem. Reprezentacija nam je pokazala da možemo postići više ako postanemo dovoljno hrabri i usudimo se tražiti bolje samo ako dovoljno intenzivno radimo na tome.

Jedan od najznačajnijih efekata će biti demografski. Veliki sportski uspjesi uvijek dovode do kratkoročnog rasta broja rođenih. Taj fenomen je primijećen puno puta. U Njemačkoj je broj rođenih porastao za skoro 30% devet mjeseci iza Svjetskog prvenstva 2006., u Španjolskoj je broj rođenih porastao za 16% nakon što je Barcelona 2009. osvojila Ligu prvaka, isto se dogodilo u Islandu poslije pobjede nad Engleskom na Europskom prvenstvu 2016., u Rijeci je broj rođene djece narastao za čak 50% devet mjeseci poslije osvajanja prvenstva prošle godine. Dokazano je da uvijek iznova sportski uspjesi dovode i do povećanja broja rođenih devet mjeseci poslije.

Hrvatska ima velike demografske probleme, a oni uzrokuju i široke gospodarske probleme. Pitanje visine mirovina i općenito mirovinskog sustava je usko povezano s brojem rođenih, posebno u mirovinskom sustavu međugeneracijske solidarnosti gdje trenutni radnici uplaćuju mirovine za trenutne umirovljenike. Kada se broj rođenih smanjuje, to znači i da će u budućnosti biti manje radnika koji će uplaćivati u mirovinski sustav. Istodobno će se broj umirovljenika povećavati te će sve manji broj radnika raditi za sve veći broj umirovljenika, a to će dovesti do potpunog kolapsa mirovinskog sustava. Izreka "Djeca su budućnost" nije klišej, stvarno je potrebno održavanje dovoljno visokog broja rođenih da bi se gospodarstvo moglo održavati i razvijati.

Broj rođenih u Hrvatskoj se polako podizao do 2009. godine kada slijedi nagli pad, a ni 2018. se ne očekuje prestanak tog trenda. Kako veliki sportski uspjesi kratkoročno povećavaju broj rođenih, što se uvijek iznova dokazuje u različitim državama, možemo očekivati da će 2019. biti prva godina u dva desetljeća u kojoj će biti više rođenih u odnosu na prošlu godinu. Tko zna, možda to bude godina prijeloma u kojoj će prestati dugogodišnji trend opadanja broja rođenih i od te godine na dalje se počne povećavati iz godine u godinu. Za jedan takav dugoročni efekt uspjeh na Svjetskom prvenstvu neće biti dovoljan. To će biti samo okidač za promjenu trenda, a da bi trend dugoročno postao uzlazni trebat će se poboljšati gospodarsko stanje u državi, što će iziskivati brojne ekonomske reforme. Srećom, i njih će biti lakše provesti jer će građani "opijeni" euforijom, optimizmom i hrabrošću biti spremniji prihvatiti bolne, ali nužne promjene dosadašnje ekonomske paradigme temeljene na visokom javnom dugu, previsokom zapošljavanju u javnom sektoru, zagušujućom poreznom politikom i općenito odbijanjem ekonomskih politika koje će omogućiti gospodarski rast.

Drugi najveći efekt će biti naravno na turizam. O Hrvatskoj se zadnjih nekoliko dana pisalo više nego ikada u povijesti. Puno više i nego 1998., kada je internet bio još u povojima (u odnosu na današnji utjecaj interneta). Hrvatska kao mala zemlja nije često po naslovnicama svjetskih medija, a prolaskom u polufinale i finale je osigurala da na tjedan dana postane jedna od najspominjanijih država na svijetu. I očito je da će se to odraziti na turizam, jer internet stranice HTZ-a bilježe porast posjeta od nekoliko stotina posto. U situaciji kada se sigurnosna situacija u ostalim mediteranskim zemljama smiruje i Hrvatska tu gubi komparativnu prednost, ovo je baš onaj impuls koji je trebao da se to nadoknadi. A gospodarstvo RH ovisi o turizmu, svidjelo se to nama ili ne. Iako turizam u Hrvatskoj ima relativno malen multiplikacijski faktor, što znači da se rast turizma manje "prelijeva" na druge gospodarske sektore, rast turizma će se odraziti i na druga područja gospodarstva i time druge regije osim Dalmacije, Istre, Kvarnera i Dubrovnika.

Demografija i turizam će biti empirijski efekti, učinci koji će se moči mjeriti i za koje će se znati koliko su jaki. Broj rođenih će porasti, a broj dolazaka stranih gostiju i prihod od turizma će porasti određeni za postotak. U svom tom analiziranju mjerljivih učinaka će se zaboraviti na one indirektne, ne-empirijske koje ja puno teže mjeriti. A ti učinci su bitni, puno važniji nego što ljudi koji se bave tim podacima žele priznati jer se radi o teško mjerljivim i nesigurnim podacima koje je teško predviđati. Ipak izgledno je da baš oni skrivaju najpozitivniji učinak uspjeha nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.

Hrvatsko društvo već dugo vremena gubi vitalnost, energiju, optimizam, vjeru u bolje sutra, borbenost i nacionalno ponos. A to su jako bitne kategorije unatoč tome što se radi o teško mjerljivim ne-empirijskim kriterijima. Većina povjesničara se slaže da društva počinju propadati onoga trenutka kada stanovništvo prestane vjerovati u njih. Isto vrijedi i za velika carstva kroz povijest i za današnje države. A vjera nije samo religiozni pojam, vjeru imaju svi od zelotskih vjernika do nepopustljivih ateista. Vjera je jednostavno svojstvena ljudskoj prirodi, možemo reći i dokaz genijalnosti ljudskog roda. Ne vjeruje se samo u religiju, naciju, kulturu. To su samo kolektivne manifestacije individualnih vjerovanja. Možemo vjerovati u sami sebe, u svoju sposobnost da prevladamo teškoće, vjerujemo u bolje sutra, vjerujemo u to da se trud isplati, vjerujemo da možemo biti bolji, da možemo napredovati, vjerujemo da netko treba biti uspješan zbog prirode svog karaktera i sposobnosti a ne „veza“. Upravo takva vjerovanja nedostaju u Hrvatskoj, bez obzira na političku, vjersku, etničku, regionalnu i drugu pripadnost.

A upravo smo svjedočili tome da su pojedinci iz jedne male države kolektivnom suradnjom i međusobnim natjecanjem uz veliki rad i talent pobijedili strah i uspjeli nešto gotovo nezamislivo. Svaki od njih je svojom kvalitetom, talentom i životnim radom zaslužio biti na vrhu svijeta.

Natjecali su se s cijelim svijetom i nisu se zatvorili u Hrvatsku u strahu od konkurencije. Sve što su ostvarili, zaslužili su svojim radom i upornošću. Radili su ono što najbolje znaju i miješali suradnju i natjecanje na svačiju korist. Svaki je istodobno surađivao sa svima, ali je i pokušavao biti bolji od drugih. Poticali su natjecateljski duh jedan u drugome, htjeli su kolektivno biti bolji kao momčad od drugih momčadi, ali su istodobno htjeli dokazati da mogu biti podjednako dobri ili bolji od svojih suigrača.

Pronašli su dobitnu kombinaciju suradnje i međusobne kompetitivnosti te tako dokazali svima da su te dvije kategorije komplementarne i kada se pronađe pravi balans, iz toga nastaju veličanstvene stvari. Imali su selektora, ali on nije prisiljavao igru, pustio ih je da budu individue i rade ono u čemu su najbolji. Selektor je bio po strani i pustio tim da igra, uz male korekcije. Selektor nije određivao Perišiću da brani, a Subašiću da igra u veznom redu, Mandžu nije stavio u obranu, i nije ih progresivno kažnjavao što bi bili bolji i napravili bolji potez. Radio je sve suprotno od onoga što radi država, a rezultati tog pristupa su jasno vidljivi.

Od ljudi koje smo gledali zadnjih tjedana svi možemo i moramo učiti, moramo početi vjerovati u ono što su nam pokazali na terenu. Moramo početi vjerovati da se trud isplati, da se možemo natjecati s najboljima, a ne zatvoriti se u sebe jer ako to učinimo nećemo nikada postati kvalitetni, moramo vjerovati da su konkurencija i suradnja komplementarne i konačno shvatiti da nam treba pravi miks to dvoje jer previše suradnje uništava individualnu kreativnost te oduzima prostor za osobni napredak, a premalo suradnje dovodi do rata svih protiv svih u kojem nitko nije neto dobitnik. Moramo početi vjerovati da država ne treba kažnjavati izvrsnost i talent, nego pustiti najbolje da budu najbolji jer je to jedini pun prema najkvalitetnijem kadru, a i oni manje kvalitetni brže uče i postaju bolji.

I najviše od svega trebamo se riješiti straha - straha od drugačijih, straha od boljih, straha od „drugih“. Možemo se i trebamo natjecati s najboljima. Možemo i trebamo pustiti najbolje da rade ono što znaju i time omogućiti i lošima da uče.

A možda najviše se trebamo riješiti straha od uspjeha. Riješiti se straha od rizika koji put prema uspjehu vodi. Postati hrabri, odvažni, neustrašivi. Pokazali su nam da se nikada ne treba predati, da i u najgorim situacijama kada počnemo gubiti postoji način za pobjedu uz dovoljno hrabrosti i rada. Nekada smo to znali, to su nam pokazali borci u Domovinskom ratu, samo se trebamo podsjetiti. Hvala Livakoviću, Subašiću, Ćaleti, Ćorluki, Jedvaju, Lovrenu, Pivariću, Striniću, Vidi, Vrsaljku, Mitroviću, Badelju, Bradariću, Brozoviću, Kovačiću, Modriću, Rakitiću, Kaliniću, Mandžukiću, Perišiću, Kramariću, Pjaci, Rebiću i Daliću što su nas podsjetili na to.