Svi argumenti protiv turbofolka mogu se lako svesti na dvije riječi - nacionalizam i boomerizam

Nova gradska vlast - nove zabrane. Tako to funkcionira u Puli, gradu gdje mnogi odobravaju da im politički dužnosnici diktiraju moral i ukus. Za to smo ih i birali - ponosno će reći.

OK, ali to znači da ste debili. Ispričavam se na izrazu, možda zvuči ružno, no kako drukčije opisati ljude koji žele da im neki politički autoritet određuje što je moralno, a što nije; kakvu glazbu da slušaju, a kakvu ne; što da jedu, a što ne? Kako? Vi ste hrpa debila. Molim, i drugi put.

Nije, dakle, problem u nekom tamo Filipu Zoričiću koji je očito željan medijske pažnje i usput želi pobrati političke poene na desnici, niti u još jadnijem Ivanu Radiću koji je odmah tu vidio svoju priliku da se ukrca na vlak populizma i profitira na niskim strastima građana koji vape za zabranama. Problem su upravo ti i takvi građani.

Živimo u demokraciji, izabrani političari će raditi i govoriti ono što osjete da mase podržavaju. Na taj način većina dobiva moć koja se lako može zlorabiti ako mase osjete da mogu ići još dalje. Sada nam govore da je OK kada neki demokratski izabrani gradonačelnik odredi da neka glazba "nije dio našeg mentaliteta" pa zabrani održavanje koncerta koji on nije ni organizirao. Jer, prostor je gradski, reći će.

Da nisu dio mentaliteta, koncert ne bi bio rasprodan

Upravo zato što je riječ o gradskom prostoru on ne može (odnosno, da živimo u civiliziranom društvu, ne bi smio) donositi takve odluke. Nije grad njegova privatna prćija. Gradski prostor znači prostor u vlasništvu svih njegovih građana, a ne gradonačelnika. Ti građani, porezni obveznici, slušaju različitu glazbu. Čak i ako većina Puljana ne voli određenu vrstu glazbe, to u civilizaciji ne može biti dobar argument da se zabrani koncert onima koji ju vole. Sama činjenica da je koncert rasprodan mjesec dana unaprijed pokazuje da mu izjava o mentalitetu baš i ne drži vodu. Da cajke nisu dio pulskog mentaliteta, nitko (ili skoro nitko) ne bi kupio karte za koncert.

Uostalom, taj argument o tobožnjem "mentalitetu" zapravo je jeftina i prozirna maska za nacionalizam. Jer ni hrvatska narodna glazba definitivno nije dio njemačke kulture ni mentaliteta pa opet naša folklorna društva nerijetko tamo gostuju. Zamislite kako bi bilo da neki njemački gradonačelnik zabrani gostovanje hrvatskog folklornog društva jer takva glazba "nije dio njemačkog mentaliteta". I bio bi u pravu, stvarno nije dio njihovog mentaliteta, ali svejedno bi zabrana bila prilično bizarna, zar ne?

Nekultivirani lokalni šerifi grabe moć

Ovdje je riječ o čistoj i nepatvorenoj grabeži moći. Kad se netko postavlja kao autoritet koji će vam određivati što da slušate, gledate ili kako da se ponašate, taj je prešao svaku granicu civiliziranog upravljanja javnom imovinom. To jednostavno nije zadaća gradonačelnika. To nije zadaća nijednog javnog dužnosnika. Oni nisu izabrani da reguliraju moral ni glazbeni ukus.

No, vratimo se na pravi problem - a to su mase koje ih u tome podržavaju. Budimo realni, nijedan gradonačelnik ne bi tako postupio da ne vjeruje da će mu to donijeti političke poene, popularnost i pljesak. Očito postoji velik dio društva koji traži da politika zabrani sve što se njima ne sviđa. To su ljudi koji ne razumiju da će tako jednom doći na red i oni, i stvari koje oni vole.

Iako se vole pozivati na nekakve tobože "euoropske vrijednosti" i "kulturu", cijela ta rasprava oko turbofolka svodi se na dvije riječi: nacionalizam i boomerizam. Mnogi jednostavno mrze Srbe i zato će pljeskati ovakvim zabranama. Desničari u Hrvatskoj su tradicionalno najveći zabranitelji, to tvrdim već dugo i nikad me još nisu iznenadili. Isti su to ljudi koji cvile i pozivaju se na nekakve slobode kad neki dužnosnik zabrani Thompsona. Ne razumiju oni da je sloboda univerzalna, a ne arbitrarna. Ne možeš pljeskati zabrani turbofolka i onda se pozivati na slobodu kad se zabrani ono što ti voliš.

"A gdje ste vi bili kad je Thompson bio zabranjen u Areni?" Tu sam bio i pisao članke protiv zabrane, hvala na pitanju, iako mi je Thompson drag koliko i ona Bubamara (ili kako se već zove).

Boomeri se osvećuju za frustracije iz svoje mladosti

Drugi sloj je sukob generacija. Boomeri su bili strpljivi i konačno su dočekali vrijeme kad će se osvećivati za ono kad su ih njihovi roditelji i babe zajebavali u mladosti. Da, i oni su se vucarali po rupama, slušali prostu glazbu s tri tonaliteta i urlikanjem, pušili sve i svašta, nazivali to buntom. Sada su stari, ozbiljni, fini i više se toga ne sjećaju. A ova današnja mladež - pa to je ubibože, ni za što. Ne znaju ni što su ni gdje su, a kamoli što da slušaju. Zato smo tu mi da im to lijepo objasnimo - zabranama. Sigurno će upaliti.

Argumenti protiv turbofolka mogu zvučati lijepo i dobronamjerno, ali ovdje je riječ o političkoj zlouporabi moći. Ako vam je sada drago i likujete zbog zabrane, moram vas podsjetiti da se isti princip može primijeniti i na mnoga druga područja. Hoće li gradonačelnici zabraniti i restoranima da serviraju određenu hranu jer "nije dio naše tradicije i mentaliteta"? Hoće li moći zabraniti određenu odjeću iz istog razloga? Hoće li vam moći propisati frizuru kakvu morate nositi? Pazite, i to može biti argumentirano kao "dio tradicije". Gdje je granica upravljanja javnim prostorom i koje uopće trebaju biti zadaće gradonačelnika, a u koje dijelove života se on nikako ne bi smio petljati?

Jednom će tako doći na red i nešto što vi volite pa će biti kukulele. Ali tada će biti prekasno jer već ste prihvatili da vam nekultivirani i needucirani lokalni šerifi određuju što smijete slušati, gledati, jesti. Štoviše, pljeskali ste tome.

Podsjetit ću za kraj na odlomak iz knjige "Liberalizam" Ludwiga von Misesa, gdje kaže:

Ako se možda pitate što na naslovnoj fotografiji radi sjevernokorejski diktator Kim Jong-un, ako smatrate da preuveličavam, razmislite opet. Kim je u jednoj od svojih ludih faza naredio da svi muškarci u Sjevernoj Koreji moraju imati frizuru kao on. I njegovi građani su to s oduševljenjem prihvatili. Pa ako smatrate da je normalno da vam politički dužnosnici na vlasti popuju o kulturi, moralu i glazbi, zašto ne bi mogli i o frizurama? U principu razlike nema.

Zapitajte se koje su funkcije političara, koje su njihove zadaće. Ako je ovo što rade u opisu njihovog posla, svi bismo se trebali zapitati gdje je granica.