Meni omiljena scena u klasičnom filmu "The Magnificent Seven" dolazi kada trgovački putnik ponudi platiti lokalnom pogrebniku da preveze mrtve Indijance do groblja i da ih pokopa. Poduzetnik odbija. Želio bi se obvezati, objašnjava, ali stanovnici su toliko puni predrasuda prema Indijancima i ne žele da ih se pokopava u blizini bjjelaca pa ne može nagovoriti svoga vozača da ih preveze. Jedan od prodavača kaže: "I on je pun predrasuda, ha?" Poduzetnik odgovara: "Pa, kada je u pitanju šansa da ti glava padne s ramena, stvarno je zabrinut."

Iskustvo s ekonomskom slobodom ilustrira suprotnu scenu: kada je riječ o spašavanju njihovih ekonomskih života, čak i ljudi koji su inače puni predrasuda, postaju vrlo tolerantni. Razlog je u tome što tržišta tjeraju ljude da plate diskriminaciju, osim ako ne diskriminiraju u korist produktivnih. Štoviše, vlade i vladini dužnosnici često imaju koristi od diskriminacije protiv produktivnije manjine, zbog čega su najčešće priče o užasima diskriminacije vezane za vlade.

Saznanje da tržište razgrađuje diskriminaciju nije novo. Prije više od 200 godina Voltaire je napisao: "Idite do Londonske burze...i vidjet ćete predstavnike svih naroda okupljenih u službi čovječanstva. Tu Židov, musliman i kršćanin međusobno trguju kao da su iste vjere, a nevjernikom proglašavaju samo one koji bankrotiraju."

Voltaire je istaknuo da su ljudi zbog veće zarade spremni surađivati s pripadnicima drugih religija i kulturnih pozadina. To se čini očitim saznanjem. Koliko često ste čuli da ljudi optužuju gospodarstvenike za nemilosrdno zgrtanje profita i onda, u sljedećem trenutku, optužuju te iste poduzetnike zbog diskriminiranja manjinske skupine samo zato što su manjina? Što je onda na kraju? Pokušavaju li povećati profit ili diskriminiraju? Ne može biti oboje.

Institucionalizirana diskriminacija

Razmislite o najočitijim primjerima rasizma, a izgledi su visoki da ćete misliti na vladu koja ga provodi i privatne građane koji joj se zbog dobrobiti suprotstavljaju. Uzmimo apartheid u Južnoj Africi. Apartheidski režim i ono što je prethodilo tome ilustriraju obje točke. Od ranih dvadesetih godina do ranih 1990-ih, južnoafrička vlada stavlja barijere na zapošljavanje crnaca za poslove u rudarstvu. Drugim riječima, vlada je službeno provodila diskriminaciju. Među najjačim protivnicima ove diskriminacije i najjačim zagovornicima tolerancije bili su bijeli poslodavci. Mrzili su vladu zbog toga što ih je spriječila da zapošljavaju kvalificirane crnce da rade u rudnicima i drugdje. Zanimljivo je da su među najjačim pristašama rasnih zakona i, kasnije, apartheida bili bijeli radnički sindikati.

Ako mislite da se nešto takvo nikad ne bi dogodilo u Sjedinjenim Državama, onda razmislite o podrijetlu zakona o minimalnoj plaći. Glavni predlagatelji minimalne plaće bili su sjeverni sindikati koji su željeli naštetiti konkurenciji s juga. Ta konkurencija bili su crnci koji su se selili na sjever zbog posla. Na raspravi 1957. o povećanju minimalne plaće, američki senator koji je preferirao povećanje navodi: "Naravno, znajući da tržište ima prilično veliki izvor jeftine radne snage također dolazi do pada plaće izvan te skupine - plaće bijelog radnika koji se mora natjecati. A kad ih poslodavac može zamijeniti obojenim radnicima po nižoj plaći - i, kako ste istaknuli, ove stotine tisuća ljudi traže pristojan posao - to utječe na cijelu strukturu plaća nekog područja, zar ne?"

Tko je bio taj senator? Evo napomena: samo četiri godine kasnije bio je predsjednik. Njegovo ime: John F. Kennedy.

Diskriminacija košta

Da tržište razbija diskriminaciju je toliko važno saznanje da je ekonomist koji je to prvi put dokazao na strogom modelu, Gary Becker, primio Nobelovu nagradu djelomično za taj rad. U svojoj knjizi "The Economics of Discrimination", Becker je naglasio da slobodno tržište čini da diskriminatori moraju plaćati za diskriminiranje jer odustaju od mogućnosti za rad s produktivnim ljudima. To ne znači, istaknuo je, da ljudi na slobodnom tržištu nikad neće diskriminirati; najveći rasisti i ksenofobi često će biti spremni platiti cijenu za diskriminiranje. Ali, platit će.

Zlouporaba Beckerovog uvida je prava povreda pravde. Radnici koji se osjećaju diskriminirani ponekad tuže svoje poslodavce, često traže naknadu. Ono što ne shvaćaju jest da ti poslodavci, koji su zapravo unajmili crnce i druge manjine, pomažu u uklanjanju diskriminacije. U onoj mjeri u kojoj su niže plaće zbog diskriminacije, one su uzrokovane onima koji ne zapošljavaju ljude iz diskriminirane skupine.

Treba, međutim, napomenuti da američko gospodarstvo nije slobodno, nego je otežano mnogim antikonkurentnim vladinim intervencijama, kao što je licenciranje. Ipak, natjecanje je ključ za smanjenje diskriminacije. Stoga bi oni, koji se protive diskriminaciji, trebali zahtijevati da se uklone sve takve intervencije.

Međutim, u osnovi, ljudi bi trebali biti slobodni diskriminirati. Sloboda uključuje slobodu udruživanja, slobodu izbora za koga radite i koga ćete zaposliti. Zaposlenici su slobodni diskriminirati poslodavce iz bilo kojeg razloga; poslodavci bi trebali imati istu slobodu. Kupci imaju pravo diskriminirati prodavače iz bilo kojeg razloga; i prodavači bi trebali imati to pravo. Imamo tržište putem kojega, a ne vlade, kažnjavamo one s predrasudama.

Autor: Davir R. Henderson, profesor ekonomije iz Kalifornije i bloger na portalu Econlib
Odlomak iz knjige "The Joy of Freedom: An Economist's Odyssey".