"Hrvati jedu smeće od hrane i skupo ga plaćaju", naslov koji te pljusne najranije ujutro dok napola u snu ispijaš jutarnju šalicu kave i prezentira ti kao naručeno razlog za gunđanje po Facebooku, forumima, kolegama na poslu, za ručkom itd. Odakle pravo zapadnoeuropskim kompanijama da nam "uvaljuju" manje kvalitetne stvari nego Nijemcima? Zasigurno dokaz da nas iskorištavaju imperijalistički gadovi, kapitalistički eksploatatori, eksploatatorske korporacije itd.

Pa ipak, Hrvati rade isto. Svi rade isto. Radi se o kombinaciji nekoliko ekonomskih zakonitosti koje usmjeravaju takvo ponašanje, a ne oholosti. One se mogu podijeliti u dvije skupine; konkurenciju i kupovnu moć.

1. Konkurencija

Zašto se proizvođači trude ponuditi kvalitetne proizvode? Zašto stalno inoviraju, smišljaju nove procese, unapređuju kvalitetu? Vjerujte, ne rade to iz dobrote srca, njihov motiv za nuđenjem boljeg proizvoda/usluge je čisto profitno motiviran. Jedino što kompanije tjera na unapređenje je strah od toga da će netko drugi postati bolji od njih, ponuditi bolji proizvod/uslugu, poboljšati poslovni proces, privući bolje radnike i slično. Ako ne postoji konkurencija na tržištu, onda ni kompanije koje su tržišni predvodnici nemaju poticaj za stalno unapređenje. Pa čak i, kako slučaj Nutelle pokazuje, namjerno smanjuju kvalitetu svog proizvoda jer su svjesni da na novom tržištu ne postoji proizvod koji se može mjeriti ni sa sniženom kvalitetom njihovog proizvoda. I tako dobijete „sirotinjsku Nutellu“, isti proizvod različite kvalitete za različita tržišta.

Snižavanje kvalitete je jedan način profitiranja na račun slabe konkurencije na tržištu gdje je slaba konkurencija, a drugi način je podizanje cijene. Ako kompanija ne želi snižavati kvalitetu svojih proizvoda/usluga, a kvalitetom je superiorna konkurenciji, drugi način je da podigne cijenu bez da izgubi značajan tržišni dio. To se može učiniti kada kvaliteta nekog proizvoda nadilazi kvalitetu proizvoda konkurencije, što daje prostor da podizanje cijena. Bez konkurencije ne postoji ni efikasno slobodno tržište. Jača konkurencija znači jače tržište.

2. Kupovna moć

„Ma, tko to može platit'?“, uzvikuju Dalmatinci o hrvatskoj obali. E, pa očigledno mogu turisti iz Njemačke, Italije, Slovenije, Poljske, Austrije, Češke...Ne vidim baš puno turista iz Rumunjske, Bugarske, Moldavije i Ukrajine. Nije valjda da su i Hrvati zli koliko i strani proizvođači pa biraju koliko će naplatiti za svoje usluge prema tome koliko je tko spreman platiti? Pa moram priznati da nisam baš čuo da netko nudi apartmane iste kvalitete za 50 eura po danu i za 300 eura po danu. U principu se radi o istoj stvari koju rade i proizvođači koji nude manje kvalitetan proizvod onima koji za njega ne mogu platiti koliko i bogatiji potrošači.

Tako da, prije nego bacite kamen na „nepoštene kompanije“ koje prodaju manje kvalitetan proizvod na tržištu manje platežne moći, prvo razmislite iznajmljuju li Hrvati apartmane iste kvalitete Nijemcu koji plati 300 eura noćenje i Rumunju koji plati 50 eura noćenje. Nema tu mjesta za emocije, radi se isključivo o vlastitom interesu i želji za zaradom. Uostalom, i proizvođači iz RH rade istu stvar, tj. umanjuju kvalitetu proizvoda za tržišta slabije platežne moći.

Rješenje

Odgovor na pitanje zašto europske kompanije prodaju Hrvatima smeće nalazi se u kombinaciji gore navedenih faktora. Smeće nam prodaju jer je njihovo smeće kvalitetnije od onoga što mi proizvodimo te jer smo ekonomski zaostaliji i imamo slabiju kupovnu moć. To rade i naše kompanije u zemljama koje su siromašnije od nas.

Kako to promijeniti i da postanemo ravnopravni kupci Nijemcima? Najbolji način je da postanemo bogati kao i oni, da imamo jednaku kupovnu moć, a tržište stvori jaku konkurenciju. To se može napraviti samo pametnim ekonomskim politikama koje će potaknuti veći stabilni gospodarski rast. Jednostavno je, ako želiš da te ne tretiraju kao siromaha, postani bogat. Vrijedi i u međuljudskim, i u poslovnim, i u međunarodnim odnosima. A to ne možemo postići ako ne oslobodimo kreativne i proizvodne kapacitete hrvatskog gospodarstva, tj. ako ne provedemo radikalnu i promišljenu liberalizaciju, deregulaciju i porezno rasterećenje. Imati ekonomiju u rangu većine zemalja Afrike po pitanju ekonomske slobode sigurno nije put prema tom cilju. Dok to ne shvatimo, hranit ćemo se europskim „smećem“, koje je opet bolje od bilo čega što mi možemo ponuditi.