Cijepljenje je jedan od najvećih znanstvenih dosega u ljudskoj povijesti koji je spasio milijune života. Sama činjenica da znamo stvoriti oslabljenu verziju mikroba koja će u našem imunološkom sustavu glumiti taj mikrob i naučiti ga kako da se brani od njega je za mene fenomenalna. Da prva rečenica ne bi ostala samo na razini mojeg mišljenja, priložit ću dokaze.

Ovo su grafikoni s podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koji pokazuju kako uvođenje određenih cjepiva korelira s padom incidencije (broja novih slučajeva te godine) odgovarajućih bolesti.







Antivaxeri će se žaliti da se radi o post hoc ergo propter hoc pogrešci, odnosno da korelacija nije jednako kauzacija. Oni će reći da je za pad broja oboljelih zaslužna bolja higijena i životni uvjeti. Tako smo vjerojatno baš 1968. počeli koristiti sapun koji ubija virus ospica, 1961. sapun za poliovirus, a 1955. smo po Duhu Svetomu postali otporniji na tetanus. Naravno, te optužbe su smiješne, što primjerice dokazuje i ova usporedba incidencije ospica (za koje cijepimo) i vodenih kozica (za koje ne cijepimo).



Da su cjepiva nevjerojatni preventivni lijekovi na kojima možemo biti samo zahvalni, dokaze pruža i ova statistika oboljelih od ospica 2014./2015. Dakle, od 227 oboljelih, samo je 1 osoba koja je primila puno cjepivo od dvije doze.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Nuspojave su, dakako, validno pitanje. One kod cjepiva postoje, baš kao i kod svakog lijeka. Davno je Paracelsus rekao da je svaka tvar otrov, samo je pitanje količine. Međutim, koristi cjepiva daleko nadmašuju štetu, primjeri:


Klikni na sliku za uvećani pregled


Klikni na sliku za uvećani pregled

Sad kad smo dokazali da je cijepljenje apsolutno preporučljivo, dolazimo do teme same obaveze, prisile. To je također legitimno pitanje, pogotovo za nas liberale. Dakle, čije sve slobode (od bolesti) štiti obvezno cijepljenje?

1. Djecu protivnika cijepljenja, kao što država štiti djecu od nasilja u obitelji,
2. Djecu koja se ne smiju cijepiti zbog alergije na neke tvari u cjepivu,
3. Djecu koja se ne smiju cijepiti zbog drugih bolesti,
4. Djecu kojoj cjepivo iz raznih razloga nije bilo djelotvorno i
5. Ljude kojima je učinak cjepiva iz nekog razloga prestao biti postojan.

Prvi navod se odnosi na direktnu imunizaciju neke osobe, a sljedeća četiri na pojam kolektivnog imuniteta, gdje bi Vaša zaraženost imala susjedski efekt zaraze drugih osoba.

A kako je to regulirano u državama Europske unije, koje bi nam trebale biti primjer?


Klikni na sliku za uvećani pregled


Klikni na sliku za uvećani pregled

Kao što vidite, u nekima postoji obaveza, a u nekima ne. Međutim, ono što je najvažnije jest da su cijepni obuhvati u državama s preporukom (dakle bez obveze), uz nekoliko iznimki, iznad 90% što uglavnom osigurava potreban kolektivni imunitet i sprječava epidemije.

Postavlja se pitanje bi li mogli u Hrvatskoj regulaciju cijepljenja svesti na preporuku. Moj odgovor je NE, budući da bi nam prema ovom znanstvenom radu autorica Anje Repalust i Sandre Šević s Filozofskog fakulteta cijepni obuhvati pali ispod zadovoljavajuće razine. 10.6% Hrvata uopće ne bi cijepilo djecu, a dodatnih 19.5% ne bi cijepilo protiv pojednih bolesti. To znači da bismo riskirali cijepne obuhvate i do 70%, čime bismo uronili duboko ispod razine koju trebamo za uživanje potrebnog kolektivnog imuniteta. Inače, cijepni obuhvat mora biti viši od same razine potrebnog kolektivnog imuniteta kako bi se on ostvario.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Čija je odgovornost za ispravljanje takve loše percepcije o cijepljenju u Hrvatskoj? Odgovornost leži na institucijama javnog zdravstva, prvenstveno na Minstarstvu zdravstva i obiteljskim liječnicima. Mislim da se svi oni trebaju dodatno potruditi i organizirati u obrazovanju naroda kako bi u Hrvatskoj ljudi cijepili djecu zato što to žele, a ne zato što moraju.