"Vlada konačno priznala da su u Hrvatskoj neki proizvodi nepravedno i bez razloga skuplji nego u ostatku EU-a", vrišti s naslovnice Telegrama. Naslov je katastrofalan na više razina, ali prvo da ispravim očitu dezinformaciju - Plenkovićeva vlada nije "konačno" (znači "tek sad") optužila trgovce za previsoke cijene, ona to radi još od početka rasta inflacije, dakle tamo još od 2021. Ono što me baš rastužilo u tom naslovu, to je činjenica da živimo u društvu gdje se ljudi moraju opravdavati i tražiti "opravdane" razloge zašto su prodali određenu robu ili uslugu po cijeni koju kupci žele platiti.

Da, neki proizvodi u trgovinama očito imaju višu cijenu u Hrvatskoj nego u bogatijim zemljama Europske unije. Tko je tomu kriv?

Prvo što prosječnom neobrazovanom čovjeku padne na pamet jest uperiti prstom u onoga tko je izvjesio cijenu na artikl i kome smo platili prilikom kupovine, a to je trgovac. Stoga ne čudi da novinari vole optuživati "trgovačku pohlepu". Političari također, ali oni ne zbog neznanja, već radi vlastitih interesa, do čega ćemo doći kasnije u ovom tekstu.

Zadržimo se nakratko na ovoj popularnoj tezi - cijene su kod nas veće jer su trgovci pohlepni. Žele li trgovci prodati proizvode po što je većoj cijeni moguće? Apsolutno. Svaki trgovac, ugostitelj, proizvođač, ukratko svaki poduzetnik ili upravitelj bilo kojeg poslovnog subjekta ima jedan vrhovni cilj: što više zaraditi. Također, i svaki radnik želi primati što bolju plaću i da može birati da prijeđe na isto ili slično radno mjesto za veću plaću, svatko bi prihvatio. Svi želimo zaraditi više, što znači da, prema teoriji pohlepe, cijelo društvo je pohlepno jer svi smo pohlepni.

Međutim, ako su cijene nekih proizvoda u Hrvatskoj, na primjer, veće nego u Sloveniji, znači li to da su trgovci u Hrvatskoj pohlepniji od trgovaca u Sloveniji? Jesu li slovenski trgovci toliko dobri da su kolektivno rekli "Ne, mi nećemo prodavati to po višoj cijeni", a hrvatski trgovci toliko zli da su rekli "Mi hoćemo prodavati to po višoj cijeni"? Teoriju pohlepe još je teže objasniti ako uzmemo u obzir da se često uspoređuju cijene istog trgovačkog centra u različitim državama, pa ispada da je isti vlasnik u Sloveniji dobar, a u Hrvatskoj zao i pohlepan.

Što se to mijenja u ljudskoj prirodi kad se prijeđe slovensko-hrvatska granica? Vjerujem da ćemo se svi složiti da takva teorija nema smisla jer je potpuno besmisleno tvrditi da će se isti poduzetnik svojevoljno, zbog vlastite prirode, ponašati na jedan način s ove, a na drugi način s druge strane granice. Dakle, nije u ljudskoj prirodi trgovaca s ovim ili onim državljanstvom. Što se onda drugo mijenja kad se prijeđe granica?

Odgovor nam dolazi nekako sam od sebe: zakoni. Drukčiji su zakoni s druge strane granice, i to konkretno oni zakoni koji se tiču reguliranja rada, poslovanja, trgovine i poreza. Svi ti zakoni, vjerovali ili ne, utječu na cijene proizvoda i usluga koje svakodnevno koristimo.

Prigovori o različitim cijenama potrepština u Hrvatskoj i zapadnim zemljama EU-a najčešće se odnose na cijene u trgovačkim centrima. U tržišnoj ekonomiji ono što najviše utječe na cijene nisu troškovi koje trgovac ima da bi stavio robu na policu i održavao trgovinu (radnici itd.), iako i to ima utjecaja, ali nije odlučno. Ni visina poreza (Hrvatska je među nekolicinom zemalja s najvišim PDV-om u EU, a taj porez je značajan dio cijene svakog proizvoda) nije odlučna. Da, slažem se da treba smanjiti osnovnu stopu PDV-a, ali iz drugih razloga. Smanjivanje stope PDV-a ne bi imalo značajan utjecaj na cijene jer već smo utvrdili da će svaki trgovac prodavati po što većoj cijeni može. Dok kupci kupuju po ovoj cijeni, on je neće smanjivati bez obzira na stopu PDV-a i svoje troškove.

Ono što ima odlučni utjecaj na kreiranje cijena jest konkurencija. Trgovac će pristati sniziti cijenu proizvoda samo pod jednim uvjetom: kad ga ne može prodati po višoj cijeni. Dok nema konkurencije ili je konkurencija slaba, kupci nemaju drugog izbora nego kupiti po onoj cijeni koju je prodavač odredio. Ali kada dođu novi trgovci u isti grad ili mjesto, oni će ponuditi iste ili slične proizvode po nižoj cijeni kako bi se probili. To će natjerati stare trgovce, koji su na istom tržištu prodavali istu robu ranije, da i oni snize cijene. Moraju, inače će propasti. Tako, dakle, funkcioniraju cijene na sustavu slobodnog tržišta.

Ako su proizvodi u trgovačkim centrima u Hrvatskoj skuplji nego, recimo, u Sloveniji, to znači da u Sloveniji ima više konkurenata na istim geografskim područjima nego u Hrvatskoj. Zatim se moramo pitati, ako želimo sniziti cijene u našim dućanima: kako poboljšati sustav konkurencije i omogućiti veću konkurenciju trgovaca u Hrvatskoj?

To se može postići samo širenjem ekonomskih sloboda. Zanimljivo, kada političari i novinari uspoređuju cijene u trgovinama između Hrvatske i drugih zemalja EU, uvijek biraju za usporedbu one države koje su po objektivnim mjerenjima ekonomski slobodnije od Hrvatske.

Što su ekonomske slobode i kako ih možemo izmjeriti? To su regulacije, odnosno izostanak onih regulacija koje ozbiljno ometaju ulazak novih konkurenata na tržište. Ustanovili smo već da smanjenje PDV-a neće direktno smanjiti cijene proizvoda. Ali smanjenje PDV-a bi olakšalo otvaranje novih trgovina jer bi povećalo trgovačku maržu pa bi više trgovaca imalo interesa tu raditi, a i oni postojeći bi širili svoje poslovanje. Dakle, povećala bi se konkurencija među trgovcima, što bi sigurno utjecalo na cijene.

Također, ustanovili smo da ni plaće i uvjeti rada u trgovinama neće direktno utjecati na cijene. Ali takve regulacije itekako utječu na mogućnost ulaska nove konkurencije na tržište. Recimo, Hrvatska ima vrlo rigorozan Zakon o radu (pogotovo u usporedbi sa zemljama sjeverne - nordijske i baltičke Europe), a taj zakon jako utječe na trgovinu i služi kao štit od nove konkurencije. Vlada se hvali kako svako malo povećava minimalac, ali upravo taj minimalac koji dekretom određuje država služi kao štit postojećim trgovačkim lancima od dolaska nove konkurencije. Zabrana rada nedjeljom sigurno ne pomaže i neće potaknuti nijednog poduzetnika da se zbog toga odluči baviti trgovinom, dapače, ona je vrlo destimulirajući faktor.

Kad se donosi neki zakon, političari i novinari imaju tendenciju isticati samo njegove pozitivne strane, odnosno one plemenite razloge zbog kojih se taj zakon donosi. U pravilu svi skrivaju od javnosti negativne posljedice koje mnogi takvi zakoni sa sobom donose. Ometanje ili ograničavanje mogućnosti konkurencije je vrlo česta negativna posljedica zakona koji se tiču ekonomije. Ponekad su te negativne posljedice za ogromnu većinu građana puno veće i značajnije od svih pozitivnih razloga zašto je zakon uopće donesen.

Međutim, političari su našli rješenje za to. Kad negativne posljedice takvih zakona dođu do izražaja - u ovom slučaju u vidu viših cijena - okrivit će trgovce. Žalosno je samo što su građani previše ekonomski nepismeni da bi mogli vidjeti licemjerje koje stoji iza toga.