Reakcije Živog zida na objavu nalaza Državne revizije najbolji su primjer kakvu odgovornost osjećaju hrvatski političari prema poreznim obveznicima.

Enciklopedija definira tragikomediju kao žanr u književnosti koji spaja određene elemente komedije i tragedije. Termin je specifičan za dramsku književnost i tamo se najčešće koristi. Također, može se koristiti i kao tragični komad koji se sastoji od dovoljne količine komičnih elemenata koji mogu ublažiti ozbiljnu atmosferu, no i bilo koji drugi dramski komad koji ima sretan kraj.

Za potrebe ovog teksta preradit ćemo navedenu definiciju.

Tragikomedija je žanr u politici koji spaja određene elemente komedije i tragedije. Termin je specifičan za hrvatsku politiku i tamo se najčešće koristi. Također, može se koristiti i kao tragični komad koji se sastoji od dovoljne količine komičnih aktera koji mogu dugoročno otežati atmosferu u kojoj živimo, no i bilo koji drugi dramski komad koji ima nedefinirani kraj.

Da bismo dokazali istinitost prerađene definicije, kao primjer ćemo navesti reakcije na revizorsko izvješće o financijskom poslovanju Živog zida.

Prvi čin tragikomedije započinje svojevrsnim pozivom na linč, a putem objave fotografije novinarke Željke Godeč koja je objavila nalaz revizije navedene političke stranke. Novinarka je navela točno ono što u nalazu piše. U Živom zidu nisu znali sastaviti ispravan godišnji program rada za 2017. godinu. Doznačeni novac za političko djelovanje koji dolazi iz državnog i lokalnih proračuna, odnosno novac poreznih obveznika, u poslovnim knjigama tretiraju kao donaciju.

S ironijskog aspekta Živi zid je u pravu. Na neki način građani zaista "doniraju" novac strankama koje se onda nađu uvrijeđene kada javnost propitkuje način trošenja njihovog novca.

Nalaz kaže da su evidentirani troškovi izborne promidžbe na temelju dokumenata koji ne mogu potvrditi da je poslovni događaj stvarno nastao. Donacija se evidentirala u sitni inventar; iz blagajne se isplaćivao novac putem blagajničkih isplatnica iz kojih nije vidljivo kome je novac isplaćen; u privitku isplatnica ne nalaze se dokumenti koji potvrđuju poslovni događaj; evidencija o korištenju službenog automobila nije uredno vođena itd.

U drugom činu tragikomedije počinje obrana Živog zida. Jednu od istaknutijih uloga u ovom činu odigrao je Dominik Vuletić, pravni i ekonomski savjetnik Živog zida, u emisiji Otvoreno, dana 30. siječnja. Možda su očekivanja bila velika, no uloga je vrlo loše odigrana. Stav i način komunikacije s publikom bili su neuvjerljivi. Gospodin Vuletić se čak usuđuje, u nekim elementima, nazvati revizorsko izvješće smiješnim.

Zna li dotični gospodin što se događa poduzetnicima u realnom sektoru ako im porezni nadzor unese u zapisnik o nadzoru nepravilnosti navedene u prvom činu? Zna li gospodin Vuletić da poduzetnik mora dokazati svaku lipu vjerodostojnom dokumentacijom? Zna li kolike su kazne za prekršaje te vrste? Zna li koliko dokumenata mora prikupiti i sastaviti poduzetnik koji nekome donira financijska sredstva? Opravdanje da je njihov računovođa neiskusan te da je vođenje poslovnih knjiga političkih stranaka komplicirano je zaista duhovito. Nadamo se da u Živom zidu ne misle da su porezni obveznici dužni plaćati i edukaciju njihovog računovođe.

Rješenje problema je jasno. Zaposlite iskusnog računovođu jer taj računovođa vam se brine o 1.748.928,00 kuna koje ste dobili od poreznih obveznika i to svih poreznih obveznika, a ne samo onih koji su vam dali povjerenje na izborima.

Važno je ovdje napomenuti da je Živi zid prihvatio uvjetni nalaz državne revizije po svim točkama. Bez iznimke i primjedbe. Čemu onda ovolika drama?

Treći čin nije potrebno objašnjavati. Samo otvorite link i prosudite sami.

Živi zid, kao politička stranka, nije nikakva iznimka nego pravilo. Gotovo sve političke stranke godinama pokušavaju obmanuti javnost, na ovaj ili onaj način, a sve pod krinkom dobrobiti građana. Iz navedenih dramskih činova možemo izbaciti članove Živog zida, umetnuti članove neke druge stranke, citirati njihove izjave i nabrojati afere. Dobit ćemo tragikomediju s istom porukom.

Kakve su nam uopće šanse, kao naciji, s ovakvim političkim strankama? Što je s biračima? Ipak su birači oni koji će napisati zadnji dramski čin te njime odrediti završetak (tragi)komedije.