Bivši premijer Zoran Milanović vraća se u politiku na velika vrata. U razgovoru za Dnevnik Nove TV komentirao je situaciju sa Slovenijom i socijalno stanje u Hrvatskoj. Kao pravi socijaldemokrat, parafrazirao je Margaret Thatcher:

"Utjecaj, ugled, snaga... to je kao kad si dama. Ako ljude moraš uvjeravati da si jak i da si relevantan, to je kao da ih moraš uvjeravati da si dama. Znači da nisi. O sebi ne mogu govoriti."

Nakon što nas je na vrlo pristojan način uvjerio da je prava dama, bacio se na problem plaća.

"Ključno pitanje Hrvatske nije granica u Piranu, nego to da u Hrvatskoj preko 50 posto svih zaposlenih prima plaću do 500 eura. Prosječna plaća je jedno, a medijalna nešto drugo. To je 3500 kuna. To siromaštvo ne može zamazati podatak s burze da su dionice jače nego ikad. To je super, ali taj novac ne ide u džepove naroda, već u džepove onih koji su bogati."

Milanović je u pravu po pitanju visine plaća u Hrvatskoj - ona je stvarni problem, međutim iznosi lažne podatke u javnost. Medijalna neto plaća nije 3.500 kuna. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u kolovozu 2017. medijalna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 5.435 kuna, što znači da 50% zaposlenih građana prima veću plaću od tog iznosa.

Kad priča o dionicama Milanović pokazuje svoje pravo populističko lice. Naime, nisu samo "bagataši" ti koji trguju dionicama i novac od dionica ne ide u ruke samo bogatih. Visoke cijene dionica na burzi prikaz su dobrog stanja gospodarstva. Kada burzovni indeksi padaju, onda se zna da neće biti dobro ni za radnike, a ne samo "bogataše".

Da bih vam jasnije predočio o kakvoj mjeri populizma i licemjerja je ovdje riječ, pročitajte intervju koji je Milanović 2013. godine, u jeku ekonomske krize u Hrvatskoj, dao za Bloomberg. Ovdje se predstavlja kao branitelj slobodnog tržišta, "socijaldemokrat, libertarijanac i freemarketer". Kakav je to zagovornik slobodnog tržišta koji se žali da rast burzovnih indeksa ne znači ništa dobro jer od toga profitiraju samo bogati?

Druga stvar, još bitnija, Milanović je stvarno zadnja osoba koja ima pravo žaliti se što su u Hrvatskoj preniske plaće jer je upravo on jedna od najodgovornijih osoba za današnje loše stanje u hrvatskom gospodarstvu. Njegova je vlada prvo povećala PDV pa onda provela fiskalizaciju u najgorem mogućem trenutku, pritom ne otpustivši teške namete i regulacije nad malim biznisima. Zatim, ne smijemo zaboraviti i korporatističku narav Linićevog zakona o predstečajnim nagodbama i njegov rezultat (vjerojatno najveća legalizirana pljačka državnog proračuna u povijesti RH). Međutim, još gore od onoga što je Milanovićeva vlada radila bilo je ono što je propustila napraviti.

SDP-ova koalicija uvjerljivo je pobijedila 2011. godine na izborima obećavajući promjene. Trebali su jednostavno provesti reforme koje su druge postsocijalističke zemlje provodile godinama ranije (Estonija, Litva, Poljska, Češka...). Umjesto reformi, Milanović je odlučio braniti naš stil života, a to je u prijevodu značilo ne smanjivati javnu potrošnju. Takva politika odgađanja prijeko potrebnih gospodarskih reformi dovela je do desetkovanja gospodarstva, masovnog zatvaranja malih tvrtki i otpuštanja radnika. Od 2008. do 2015. godine, tijekom vladavina Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, uništeno je 200.000 radnih mjesta u hrvatskom realnom sektoru.

Pitate se kakve to veze ima s visinom plaća? Veza je ogromna. Budući da je država odbila štedjeti, sav je teret sedmogodišnje recesije pao na privatni sektor i na leđa radnika. Mnogi su ostali bez posla, a oni sretniji morali su se zadovoljiti s nižim primanjima ili stagnacijom. Bio je to ogroman udar na prosječnog građanina, a ova dva grafikona najbolje ilustriraju zašto je Milanović stvarno zadnja osoba koja se ima pravo žaliti zbog gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji.

Slika 1 - prosječna plaća u RH 2008-2017

Izvor: TradingEconomics

Slika 2 - stopa nezaposlenosti u RH 2008-2017

Izvor: TradingEconomics

Kao što se može vidjeti jasno iz gornjih slika, tijekom vladavine Zorana Milanovića Hrvati su imali najveći rast nezaposlenosti i najslabiji rast plaća. Od početka do kraja mandata Kukuriku vlade, tijekom 4 godine, plaće su narasle za 4%. Za usporedbu, od Milanovićeve smjene početkom 2016. do danas, dakle u upola kraćem periodu bez Milanovića, prosječna plaća u Hrvatskoj je narasla 7%. Još važnije, nezaposlenost je trostruko niža danas nego na vrhuncu Milanovićeve vlade.

Milanović je žrtvovao nacionalni prosperitet za ostanak na vlasti, a čak mu ni to nije uspjelo iako je izbjegao napraviti reforme. Iz gornjih slika lako bi se moglo zaključiti da je Milanović trebao otići s vlasti kako bi se gospodarstvo počelo oporavljati. I to nije daleko od istine. Iako ni današnja vlast nije bogznašto luda za provedbom reformi, neke stvari su napravili (manja reforma poreza na dohodak, deregulacije u pojedinim sektorima itd.), ali najbitnije je da je državna vlast danas manje represivna prema gospodarstvu nego za vrijeme Milanovićeve vlade. Dakle, glavna kočnica je olabavila pa se gospodarstvo može lakše razvijati usprkos inertnoj državi.

Sad se poziva na nekakve nacionalne interese, a upravo je on najviše ugrozio hrvatske nacionalne interese odbijajući provesti reforme u ključnom trenutku i tako indirektno poslavši stotine tisuća ljudi na Zavod za zapošljavanje. Zoran Milanović očito misli da smo već zaboravili. Nismo. Prošle su tek dvije godine i još uvijek se pokušavamo oporaviti. Zato poslušaj svoju savjest, ako je imaš, i nemoj se vraćati više.