Čak ako i Trg maršala Tita ne preživi najnoviji nasrtaj političara koji se bave glupostima, jedna crtica Titova naslijeđa živi i živjet će jako dugo među Hrvatima – ona čuvena izreka „ne treba se držati zakona kao pijan plota“. Zakoni, a i pravila općenito, se u Hrvata doživljavaju kao nekakve neobavezne preporuke i obično se primjenjuju punom snagom samo na one koji nisu našli vezu, zaštitnika, nekog da pogura stvar. U tom slučaju vrijedi ona „po sili zakona“.

Kad smo već kod izreka, često se čuje i mudrost „imamo mi dobre zakone, ali se ne provode“. I onda se intelektualna i politička krema javne misli okuplja i na široko raspravlja o tome trebaju li se zakoni provoditi. Da, stvarno se vode ozbiljne rasprave o potrebi provedbe zakona, jer...Pa nije to nešto kao plot, da ga se pijani držimo. A ako ga se i donekle držimo, onda nastupaju razna tumačenja te rasprave koji je točno duh i intencija zakona te što je zapravo zakonodavac htio reći.

Najistaknutiji primjer takvog hrvatskog papir-svašta-trpi zakona je, naravno, Zakon o sportu. Donesen u Saboru nakon dugih muka, u praksi se toliko ne provodi da ga čak i navijači prizivaju skandiranjem pred državnim službenicima. Ali nije zakon o sportu jedini, spektakularno su u provedbi propadali i primjerice zakon o neradnoj nedjelji i zakon o zabrani pušenja u zatvorenim objektima. Oba navedena zakona su se malo provodili, pa su se uvodili izuzeci, pa su se neke odredbe ispuštale, pa je sve skupa postalo besmisleno i danas nitko pojma nema kako je ta materija regulirana, radi se i ne radi nedjeljom, puši se ili ne puši, te je na kraju, kao što često biva, uvođenje reda završilo još većim neredom.

A zašto se tako dobro napisani zakoni ne provode? Prvi i osnovni razlog smo već spomenuli, uvijek treba ostaviti prostora da se provedba prilagodi podobnima, onima s vezom ili iskaznicom. Drugo, pa nije sam zakon dovoljan da bi se proveo, potrebni su i brojni podzakonski akti koji detaljno reguliraju konkretnu primjenu (recimo jedan takav se zove Pravilnik o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Pravilnika o prometu proizvodima od tuljana). Dakle, pravilnik o pravilima za provedbu pravilnika. Treće, primjenu takvih pravilnika, pravila, nadzora i ostalog provode nekakvi uredi, agencije, institucije, inspektorati koji imaju svoje nadležnosti, ali se često znaju proglasiti nenadležnima pa se dodavati s nekim problemom u stilu brigo moja prijeđi na drugoga. I na kraju, uvijek je tu i poznata "politička volja" koja raste proporcionalno tome da zakonsko rješenje ide u korist onih na pozicijama moći, a pada ako isti nemaju nekog posebnog osobnog ili stranačkog interesa.

I sad kad smo saželi ta iskustva Hrvata sa provedbom zakona, neupućeni promatrač bi pomislio da Hrvati nemaju posebne sklonosti rješavati društvena pitanja zakonima – i jako bi se prevario. Naime, kad god iskrsne nekakav problem, kod ogromne većine se javi regulatorni refleks – brzo, treba donijeti zakon, inače će nas pojesti anarhija! Nedavno je Joško Jeličić, sportski komentator, kod Stankovića u Nedjeljom u 2, pola emisije potrošio na to da pokaže kako se Zakon o sportu ne provodi, a onda drugi dio objašnjavao kako nam očajnički treba baš – zakonodavni okvir. I sad ti budi pametan.

Inače se, u civiliziranom svijetu, sve manje vlade oslanjaju na zakone kao instrument javnih politika, osim postavljanja relativno širokih okvira. Sve više se prelazi na druge metode poticanja poželjnog ponašanja jer se jasno pokazalo da su takve metode učinkovitije – pušača će na prestanak više motivirati briga o zdravlju, visok trošak pušenja nego sve šire zabrane isto kao što će i radnik spremnije raditi nedjeljom ako se to dobro plati, nego da se rad potpuno zabrani. Znam da i u ovim primjerima ima puno nijansi i otvorenih pitanja, ali regulirati nešto na način da to ne bude samo zabrana/kazna je malo teži, kreativniji i naporniji posao. Na kreiranju takvih mjera rade ekonomisti, psiholozi, sociolozi, pravnici i pametnije vlade imaju timove koji takve mjere baziraju na znanstvenim istraživanjima i dokazima.

Nažalost, u Hrvatskoj je još uvijek glavni instrument regulative zakon, osnivaju se povjerenstva, radne skupine, javne rasprave pa saborska rasprava, prvo, drugo čitanje, rađa se novi zakon...i na kraju se ta petlja zatvori već navedenim problemima provedbe i cijela priča završi da se reguliralo puno da se ne bi izreguliralo ništa. Za sam kraj, možemo se samo podsjetiti da je vrhovno zakonodavno tijelo hrvatski Sabor, a onda se sjetite tko sve sjedi u njemu i donosi zakone. Samo to je dovoljno da istog trena pokušamo naći i neke druge načine reguliranja pravila igre.