Nije lako živjeti u Hrvatskoj, ne samo s egzistencijalne, nego i sa psihološke strane. Država je puna paradoksa i može se napisati poveća knjiga o paradoksima koji sasvim zbunjuju čovjeka i zamagljuju razum. Stranci kada dođu u Hrvatsku, osim prirodnim ljepotama, ne mogu se načuditi ni tim paradoksima ako im objasnite. Pokušajte pa promatrajte reakciju.

Hrvatska ima veliku nezaposlenost. Istodobno, Hrvatska ima i velikih problema s nedostatkom radne snage. Međutim, postoje razlozi za to i oni se ugrubo mogu podijeliti u 3 dijela:

1. Neefikasnost obrazovnog sustava

Vjerojatno oni koji prate tematiku sada očekuju da ću plakati o tome kako fakulteti u Hrvatskoj ne obrazuju studente za ono što tržište traži, za proizvodni sektor, za moderne industrije i slično. Uopće ne planiram o tome govoriti, mislim da je to najobičnija glupost. Nema razloga da se ljude obrazuje za obrtnička zanimanja, raznorazne kuhare, konobare, tokare i slično. Puno se priča o tome kako ne trebaju baš svi završavati fakultete, da treba puno ljudi raditi i kao obrtnici, kuhari i konobari jer, eto, valjda zbog toga što nam je turizam strateška grana pa trebamo svi postati kuhari i konobari.

Ne, ja vam tvrdim da puno više ljudi treba završavati fakultete nego sada, to nije nikakav problem. Najrazvijenije zemlje u svijetu imaju 40% fakultetski obrazovanog stanovništva dok Hrvatska ima oko 18%. Pobogu, shvatite da više obrazovanih ljudi nije nikakva loša stvar, dapače, više obrazovanih korelira savršeno s višim nacionalnim bogatstvom. Problem nije u tome što je Hrvatska preobrazovana, jer ona to nije, već je problem u tome što hrvatski obrazovni sustav zaostao, trom. Slavi mediokritetnost, a ne izvrsnost. Slavi poslušnost, a ne individualnost. Slavi uskogrudno razmišljanje, a ne radoznalost. Slavi plemensko grupiranje, a ne suradnju. I takav je od prvog razreda osnovne škole do zadnje godine fakulteta. To je problem, a ne mitska preobrazovanost koja nema nikakve veze sa stvarnošću.

U Hrvatskoj se ne obrazuje da se nešto nauči, da se stekne novi pogled na stvari, da se prošire vidici, da se zadovolji radoznalosti i gladi za znanjem. U Hrvatskoj se obrazuje da se ne mora raditi tj. da se zaposli u državnoj službi i postane još jedan od birokratskih parazita. I baš zbog toga postoji prevelika ponuda fakultetski obrazovanih ekonomista i pravnika koji, usput rečeno, završe fakultete bez da znaju išta o ekonomiji ili pravu jer je s tim diplomama najlakše dobiti posao u javnom sektoru. U kontekstu plemenskog grupiranja vs. suradnje, obrazovna reforma je također bila samo nastavak te prakse kao što filozofski fakulteti i "neovisni mediji" nisu nikakva središta kritičke društvene misli nego ideologizirane jazbine urbane ljevice.

Smatram da je jedini način da se razbije trenutni destruktivni modus operandi u obrazovanju vaučerizacija i da nikakve lažne obrazovne reforme ne mogu tu pomoći.

2. Socijalna država

Ispričat ću vam priču koja, naravno, nema nikakve argumentativne važnosti, ali objašnjava poantu koju želim dokazati. Jedan moj poznanik je čovjeku koji nema posla, troje djece, a dane provodi životereći, ponudio posao u skladištu za neto plaću 4.000 kn. Čovjek je odbio sa obrazloženjem da mu se ne isplati raditi 8 sati dnevno za 4.000 kn, a od raznorazne socijalne pomoći dobiva ukupno 2.000 kn mjesečno. Stavimo za trenutak sa strane na koji način je on osigurao tih 2.000 kn mjesečno i usredotočimo se na poantu. Zaista, zašto bi netko radio 8 sati dnevno za 4.000 kn ako može ležati i dobivati 2.000 kn? Naravno, to je jako nemoralno jer netko mora zaista raditi 8 sati dnevno i uplaćivati u državni proračun da bi ovaj mogao dobivati 2.000 kn za nerad. Ali, gotovo sigurno ta osoba na te novce gledao kao na poklon od države koji dobiva, a nikome ne radi štetu. I to je problem sa socijalnom državom, ona jednostavno ubija ono što se engleski zove incentives, u prijevodi poticaj, motivacija za rad, za stvaranje.

Danas pola Slavonije živi od poticaja za poljoprivredu, a ti poticaji nisu ništa drugo osim jednog oblika socijalne pomoći. Pola Dalmacije živi od mirovina očeva, lažnih invalidnina i drugih oblika socijale. Jedini problem je u tome što je to sasvim održivo, a ljude čini lijenim parazitima bez ikakve motivacije da nešto stvaraju i da rade na izgradnji bolje budućnosti.

3. Preveliko porezno opterećenje

Hrvatska država ne potiče rad, ona ga kažnjava. Hrvatska država ne potiče poduzetništvo, ona ga ograničava. Glavni alat kojim to radi je porezna politika. Kod poduzetništva postoji toliko pravilnika, poreza, parafiskalnih nameta i institucionalnih barijera da je čudo što bilo tko bez povezanosti s klijentelističkom mrežom ulazi u poduzetništvo. A Hrvatska zaista ima najmanji postotak poduzetnika u stanovništvu od svih država EU. Ljudi ne ulaze u poduzetništvo da bi hranili državu, ljudi ulaze u poduzetništvo da bi hranili sebe i svoju djecu te osigurali im bolju budućnost.

Hrvatska država na poduzetništvo gleda kao na nužno zlo koje se treba iskoristiti do zadnje kune. Jer nitko nije opasniji trenutnim klijentelističkim strukturama od poduzetnika, od osobe koja svojim radom i znanjem usprkos svim barijerama uspijeva preživjeti u šumi poreza i birokracije. Bez poduzetnika nema kompanija, bez kompanija nema radnim mjesta. Nadalje, država kažnjava i sami rad kroz veliki porez na dohodak, prireze i PDV, posebno rad s velikom dodatnom vrijednosti jer je porez na dohodak u Hrvatskoj izrazito progresivan.

Uzmimo za primjer osobu s neto prosječnom plaćom od 5.500 kn. Ta osoba ustvari zarađuje više od 8.000 kn i poslodavac mora izdvojiti tu svotu za plaću tom radniku. Da država ne uzima svoj dio, onaj tko danas radi za 5.500 kn bi imao plaću od 8.000 kn. Ali, država od 8.000 kn odmah uzme 2.500 kn za mirovinsko osiguranje (za koje je jako upitno hoće li današnji radnici ikada vidjeti tu mirovinu jer je trenutni mirovinski sistem sasvim neodrživ), zdravstveno osiguranje (a zdravstvo nam je u ogromnim dugovima, neefikasno i u njemu radi više birokrata od liječnika i medicinskih sestara) te prirez, naknadu za zaštitu na radu i ostalo. Znači, nije da imate malu plaću, nego vam je država u startu oduzela velik dio plaće i to sve više što vam je viša plaća zbog progresivnog oporezivanja.

I još državnim birokratima nije dosta, nego i na taj novac koji dobijete na svaku kupnju plaćate 25% državi kroz PDV, razne komunalne naknade i ostalo. Na plaću od 5.500 kn, na PDV ode 1.100 kn. Sada pogledajmo računicu: Od 8.000 kn koje poslodavac mora izdvojiti za vas, vi poslije nameta na plaću i PDV-a dobijete 4.400, nešto malo više od 50 %, i to prije nego što platite sve komunalije, vodu, takse i sl. Još mislite da su privatnici ti koji vas pljačkaju? Možda ne bi bilo problema da za te novce država daje adekvatnu uslugu. Mislite li da jesu?