Hrvatska se tijekom proteklih 10 godina ukupno nije pomakla nimalo ekonomski naprijed. Tko nam je za to kriv?

Unatoč relativno dobrim rezultatima rasta BDP-a u prvom kvartalu 2019., padu nezaposlenosti i nekim manjim pokazateljima oporavka gospodarstva RH, kada pogledamo ovo desetljeće razvoja Hrvatske vidimo jednu stagnaciju. Da stvari budu gore, ta stagnacija je uslijedila poslije velikog pada iniciranog krizom 2008. Već sada možemo sa sigurnosti tvrditi da je razdoblje 2010-2020. izgubljeno desetljeće za Hrvatsku.



To je ružna istina, bez obzira koliko pokušavali biti optimistični i tražili slamke optimizma koji nam pokazuju da će biti bolje. Čak i da prihvatimo da će sve biti bolje ostaje činjenica da je ovo desetljeće po svim ekonomskim pokazateljima razdoblje bez napretka. A kako su druge zemlje u istom razdoblju napredovale, onda Hrvatska nije samo stagnirala nego je relativno nazadovala u odnosu na svijet. Ne treba biti ekonomski obrazovan i tražiti makroekonomske podatke, dovoljna je činjenica da su ljudi masovno iseljavali iz države, a broj rođenih je pao s 43.361, koliko je iznosio 2010., na 36.556 2017. čak da se i do kraja desetljeća broj živorođenih oporavi očekivati da će 2020. biti isti kao 2010. je u domeni fikcije, pogotovo ako uzmemo u obzir da su iseljavali najviše mladi ljudi s obiteljima. Ekonomsko odumiranje ljudima možda ne znači puno, ali kada znamo da je ekonomsko odumiranje prouzrokovalo demografsko odumiranje, onda je svima jasno da je Hrvatska u ovom desetljeću nestajala.

A zbog čega se to dogodilo? Naravno, mnogi će opet po starom receptu još iz Jugoslavije tražiti krivca u "vanjskom neprijatelju" koji će prema potrebi preuzeti drugi oblik. Pojavni oblici "vanjskog neprijatelja" su razni; neoliberalizam, kapitalizam, EU, globalizacija, Srbija, imigranti, banke, emigracija... Ali ono što ih povezuje je uporno izbjegavanje odgovornosti hrvatske države i građana za vlastite probleme. To je ponašanje razmaženog djeteta koje nikada ne prihvaća svoju odgovornost nego uvijek krivi druge za svoje propuste. Samo što je u slučaju Hrvatske takvo ponašanje poprimilo razmjere epidemije pa svi imaju svoju verziju "vanjskog neprijatelja", ovisno o prilici, svjetonazoru i političkoj pripadnosti.

No, istinu ne zanima što mi želimo da bude istina i kako sve izbjegavamo suočavanje s njom. U bijegu od istine i bijegu od odgovornosti, oni koji bježe uvijek gube. Samo je pitanje vremena. A hrvatska država i građani bježe od istine.

Od istine je bježala i Jugoslavija. Bijeg od ekonomske istine je doveo do kraha socijalizma, a bijeg od međunacionalnih pitanja je doveo do rata. Jugoslavija je živjela dok je bježala od istine, ali istina uvijek na kraju dostigne onoga koji bježi. Sustigla je i Jugoslaviju pa se gospodarski i društveno raspala relativno brzo i, nažalost, jako krvavo.

Pobjedom u Domovinskom ratu Hrvatska je dobila priliku da prestane bježati od istine po uzoru na Jugoslaviju i priključi se gospodarskim tokovima razvijenih država Europe. No, građani RH i politika nisu bili na to spremni, nisu bili dovoljno odrasli da prihvate istinu nego su napravili kompromisno rješenje. Prihvatit ćemo formalno kapitalizam, ali ga sasvim iskriviti. Prihvatit ćemo demokraciju, ali i nju treba izokrenuti. Svaka promjena je teška, a Hrvatska se grčevito držala ostataka starih laži koje su uništile Jugoslaviju.

Država je i dalje kontrolirala gospodarstvo i zapošljavala horde birokrata koji će paziti da slučajno država ne izgubi kontrolu nad gospodarstvom. Politički je i dalje vladala oligarhija, a članstvo u stranci je ostalo preduvjet za posao, posebno u javnom sektoru. Kako je država kontrolirala gospodarstvo i privatni sektor, onda je članstvo u stranci postalo nužno i za dobar posao u privatnom sektoru.

Prave reforme, koje bi od Hrvatske napravile snažno moderno kapitalističko gospodarstvo i demokratsku državu, izbjegavane su. Čak i u takvoj situaciji Hrvatska je rasla, iako sporije nego druge bivše socijalističke države koje nisu toliko bježale od istine i ozbiljnije su provodile gospodarsko-političke reforme.

Napredovalo se sporije od ostalih, ali je to bila sasvim prihvatljiva cijena za bježanje od istine i zadržavanje starih zabluda.

No, istina uvijek dostigne onoga koji bježi. Došla je 2008. i počela je svjetska financijska kriza. Umjesto da tada napokon Hrvatska prihvati da ne može više bježati od istine jer će to skupo platiti, još se više zacementirala u tom bijegu. To je bila zajednička volja politike i građana. Svi su počeli izgovarati jednu magičnu riječ, "reforme", ali više u strahu nego iskreno. Nitko ih zaista nije htio, ali su svi lagali da su spremni na njih. Nastala je općenarodno prebacivanje odgovornosti u kojem su svi drugima govorili: "Ajde ti prvi". Jer nitko nije imao hrabrosti da prestane bježati od istine.

Tako je Hrvatska ušla u 2010. s istim zabludama i u istom bijegu od istine iako je postajalo jasno da je istina sustiže. Ovo desetljeće je još jedan dokaz da se ne može bježati od istine vječno. Istinu nije briga za naše ideologije, vjerovanja, želje i svjetonazore. Istina je neumoljiva i hladna. Uvijek će naplatiti svoj dug.

Dug koji je istina u ovom desetljeću naplatila Hrvatskoj je u relativnom gospodarskom nazadovanju, iseljavanju, povijesno niskom broju živorođenih, zaduženosti budućih generacija i ultimativno u prijetnji doslovnog odumiranja same države. Ali mnogi će nastaviti uvjeravati građane i političare da je kriv "vanjski neprijatelj" u obliku kapitalizma, neoliberalizma, uvozu, EU... Često su to uvaženi političari i intelektualci koji već nekoliko desetljeća prodaju iste laži, istu ideju nužnosti bijega od istine. A nitko nije napravio više štete Hrvatskoj od tih političara i intelektualaca. Neki od njih su istim lažima već srušili jednu državu, što im je još jedna?