Svojim tekstovima često pogađam u najbolnije točke raznih licemjera na internetu pa mi je drago kad takvi ne mogu sakriti svoj bijes i bolove koje sam im prouzročio. Naravno, govorim o njihovim osjećajima, a ne fizičkoj boli. Ona bol koju im zadaje moje pero gora je od bilo kakvog šamara, vjerujte.

Jedan od njih je Boris Postnikov, lijevi aktivist i novinar u Pupovčevim Novostima. Isprovociran mojim tekstom o Jeleni Veljači, pokušao je na njemu svojstveno ljigav način pokazati kako ja želim glumiti žrtvu - samo zato što sam zaključio da nasilje nema spol. Prema Postnikovu, ja želim i pokušavam sebe prikazati kao žrtvu.

U paralelnoj stvarnosti, ja sam u mladosti nažalost nemoćno promatrao nasilje u obitelji gotovo svake vrste i u oba smjera. Nešto kasnije, i na svojoj koži sam ga osjetio. Budući da nisam htio da i moje dijete proživljava ono što sam ja proživljavao u njegovim godinama, prijavio sam nasilje policiji i otišao na hitnu. Majica mi je bila poderana, ruke pune ogrebotina. Na hitnoj su pokušali suzdržati smijeh, a moj karton je u policiji nekako nestao. Ljudi u okolini mi nisu vjerovali. Kako ti se to moglo dogoditi? Ti si muško, kako si dopuštaš da ti to radi?

Trebao sam joj vratiti istom mjerom? To biste vi napravili, je li?

Ne, uopće ne želim biti žrtva niti se osjećam kao žrtva. To je bilo dosta davno, nije se ponovilo. Ali me je okolina natjerala da požalim što sam išta prijavljivao. To su ljudi poput Borisa Postnikova, koji su odgojeni i naučeni da muškarac mora udarati, a žena biti žrtva. Ako je muškarac žrtva, onda se sigurno pretvara i glumi, zato što se tako dobro osjeća, je li? Takvim ljudima ne pada na pamet da ima i onih muškaraca koji ne bi mogli udariti ženu i koji u takvoj situaciji moraju trpjeti. A takvih muškaraca, koji trpe i šute, sigurno je još dosta, samo što se boje to reći i prijaviti. Tko bi im vjerovao?

Ne okrivljujem ja Postnikova što je on takav. On je tako odgojen i naučen, u patrijarhatu gdje su točno određene uloge između muškaraca i žena, striktno prema spolnom organu. Ti imaš pimpek - tvoj je zadatak da budeš agresor. Ona ga nema - mora biti žrtva.

Ali takvi likovi poput Postnikova truju javni prostor šireći još dalje svoje naučene predrasude o rodnim ulogama u društvu i obitelji. Ne znam jesu li svjesni što time postižu.

I uopće ne želim umanjiti značaj borbe protiv nasilja nad ženama. Samo vam ukazujem da upornim isticanjem krivnje bijelog hetero muškarca po defaultu nećete pomoći nikome, pa ni ženama žrtvama nasilja ili seksualnog zlostavljanja. Mislite li da muškarci u braku nisu seksualno zlostavljani, mislite da je to nemoguće?

Na ovom sam portalu već navodio istraživanja (istina, američka, jer kod nas nikome još nije palo ni na pamet da bi se to uopće trebalo istražiti) koja pokazuju da muškarci itekako jesu nerijetko žrtve seksualnog zlostavljanja u braku, ali ne prijavljuju nego trpe. Ne vrijedi jer lijevim aktivistima znanost ne znači mnogo. Amerikanci su počeli o tome javno raspravljati, Šveđani također. Kod nas je to tabu i ako to slučajno netko spomene, bit će ismijan poput mene.

Kako bi bilo da se usredotočimo na rješavanje nasilja - svakog oblika, prema svima, ne dijeleći ljude po spolu, rodu, rasi, seksualnoj orijentaciji? Zašto je to toliki problem?