Samo je Kina uspjela ostvariti ono što se očekivalo od svih članica ovog prilično heterogenog saveza koji danas više nema budućnost.

Početkom stoljeća mnogi su predviđali, a neki i priželjkivali, nastanak novog svijeta u kojem SAD i EU neće dominirati svjetskom ekonomijom i politikom, a NATO neće dominirati globalnim vojnim poretkom. Nastajao je multipolarni svijet u kojem neće postojati samo jedan svjetski centar moći, Zapad, nego će svijet biti podijeljen na nekoliko centara moći koje će biti podjednake gospodarske i vojne snage te time će svaki centar biti kontrola drugih centara. Postojat će ravnoteža koja će sprječavati dominaciju Zapada (poglavito SAD-a) i svijet će zbog toga biti "mirniji i pošteniji".

Broj i intenzitet oružanih sukoba u svijetu će se smanjiti i neće postojati globalni imperij koji će "funkcionirati kao svjetski policajac". Obećanje tog novog svijeta se krilo u BRICS-u.

Što je BRICS?

BRICS je skraćenica koja predstavlja pet zemalja u razvoju koje imaju dovoljno kapaciteta, gospodarskih i političko-vojnih, da postanu globalne sile i utječu na zbivanja u svijetu. To su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, države koje su dovoljno velike i dovoljno napučene da se pod pravim uvjetima mogu razviti u sile i zajedničkim nastupom na svjetskoj pozornici predstavljati konkurenciju monopolarnom svijetu SAD-a i NATO-a. Termin je skovao Jim O'Neill, jedan od glavnih ekonomista Goldman Sachsa, koji je 2001. predviđao da će BRIC zemlje (Južnoafrička Republika je dodana kasnije) dominirati svijetom u 21. stoljeću.

Tih pet zemalja skupa čini 40% svjetskog stanovništva i 25% kopnene površine. Samo nebo je granica. Iako ih ne povezuje puno toga po pitanju unutrašnjeg socio-ekonomskog uređenja, a nemaju ni ujednačene geopolitičke interese, povezuje ih zajednički interes u svrgavanju SAD-a s geopolitičkog i ekonomskog trona. Stari aksiom "neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj" opet je stvorio čudno savezništvo, geopolitičku Himeru (mitološko biće sastavljeno od dijelova nekoliko različitih vrsta životinja) s jednom svrhom, a to je svrgnuti monopol globalnog poretka.

BRICS je postigao puno, ali je ipak podbacio u odnosu na ono što se očekivalo. Godine 1990. je tih pet zemalja činilo 11% svjetskog BDP-a, a danas oko 30%. Ogroman je to skok. Ali nedovoljan, posebno zbog toga što se nije prebacio u geopolitičku moć, a i u onim slučajevima kada je to učinio, nije učinio svijet ništa sigurnijim i oazom mira ravnoteže moći, kao što je bio cilj. Svjetska financijska kriza i pad cijene nekih sirovina (poglavito nafte) su također bili udarci BRICS-u pa je Goldman Sachs 2015. ugasio svoj BRICS investicijski fond zbog toga što je njegova vrijednost pala 88% u odnosu na 2010. godinu.

U 2019. je sasvim jasno da je BRICS loše stario. Raspadao se putem kako je postajalo očito da neće sve države ostvariti obećanje velikog i održivog gospodarskog rasta. Od BRICS-a je ostalo samo IC, Indija i Kina, a Brazil, Rusija i Južnoafrička Republika su počele gospodarski opadati.

Brazil nije ispunio očekivanja. Iako ga je svjetska financijska kriza pogodila nešto slabije nego razvijeni svijet, ipak je rast BDP-a 2011. pao na 4%, a sljedećih godina i ispod 3%, što je za zemlju u razvoju de facto stagnacija. Godine 2014. u Brazilu počinje gospodarska kriza, a sljedeće dvije godina BDP pada po cca 4% godišnje. Procjenjuje se da je skoro 3 milijuna ljudi u privatnom sektoru izgubilo posao do kraja 2016. i nezaposlenost raste na 12%.

Iako je rast Brazila bio temeljen primarno na vanjskim faktorima, kao što su rast cijene sirovina i poljoprivrednih proizvoda na svjetskim tržištima, stagnacija i kriza se mogu samo djelomično objasniti eksternim faktorima, a primarno unutarnjim kao što su politička nestabilnost i promjene u ekonomskoj politici.

Za vrijeme krize inflacija raste i preko 10%, a kao rezultat toga uvoz pada preko 30% dok su dobici u izvozu bili nezamjetni. Ali najbitnije od svega, Brazil nije iskoristio period gospodarskog rasta da bi riješio glavne probleme zbog koji su mnogi makroekonomisti sumnjali u mogućnost održivog dugoročnog rasta; jako lošu infrastrukturu, kriminal i korupciju. Umjesto ulaganja u prometnu infrastrukturu Brazil je ulagao u Svjetsko nogometno prvenstvo 2014., što je stvorilo valove prosvjeda građana, a konačni udarac lijevoj Radničkoj stranci koja je dugo držala vlast je zadao korupcijski skandal vezan za nacionalnu naftnu kompaniju. Državna fiskalna disciplina je također dramatično narušena.

Brazil je godinama održavao deficit proračuna na cca 4%, ali do 2015. raste na preko 10%. Istodobno raste i javni dug, koji je godinama održavan na oko 55% BDP-a, ali do 2017. raste na skoro 75%, što je kritična razina za države u razvoju. Ako se pribroje i državna jamstva javnim kompanijama, javni dug iznosi i 100% BDP-a, a ako se pribroji i dug federalnih država (Brazil ima federalno uređenje), javni dug prelazi i 130% BDP-a. Stvorene su velike strukturne neravnoteže i Brazil će se teško vratiti na staze zdravog gospodarskog rasta.

Rusija nije ništa manje razočarala unatoč projiciranju geopolitičke snage. Pokazalo se da je ruski rast baziran gotovo isključivo na rastu svjetske cijene nafte, a kako se cijena stabilizirala i kasnije pala duboko ispod 100$ po barelu, tako je i Rusija upala u gospodarske probleme. Godine 2014. je nastupila i valutna kriza rublje, nacionalne valute, što je uzrokovalo dodatni bijeg kapitala iz zemlje. Iako je veliki dio razloga njenog pada bila upravo cijena nafte, tj. njen pad, utjecaj je imala i politička situacija te nepovjerenje investitora u centralne vlasti Rusije. Završni udarac su bile sankcije SAD-a i EU zbog okupacije istočne Ukrajine, koje same po sebi nisu imale velik efekt, ali su bile signal investitorima.

Uslijedio je veliki pad neto FDI. Ruska centralna banka je skupo platila stabiliziranje tečaja rublje. Izuzev geopolitičke igre u Siriji, gdje Rusija štiti svoju morsku luku na toplom moru, što je povijesno jedan od glavnih geopolitičkih ciljeva Rusije još od doba carstva. Vojno već prenapregnuta borbama u Ukrajini i čuvanja tople luke u Siriji, a gospodarski nevažna (BDP Rusije je razini BDP-a Španjolske, a ima tri puta više stanovnika), Rusija se sama eliminirala kao dugoročno rastući div.

Južnoafrička Republika je doživjela sličnu sudbinu, s time da su strukturne neravnoteže bila i teže. Ali u principu se radi o sličnoj stvari, rast cijena sirovina na svjetskim tržištima je gurao rast BDP-a sve više i bogatio državu, ali u tom razdoblju procvata nisu napravljene nikakve strukturalne promjene u ekonomskoj politici koje bi održale taj rast i kada period rasta cijena sirovina prestane. Ionako ekstremno visoka, nezaposlenost s razine od 22% 2009. raste na 27%, BDP počinje naglo opadati 2012., valuta gubi vrijednost, javni dug raste s 31,3% 2009. na 53,1% 2017. godine, a kreditne agencije državne obveznice Južnoafričke Republike stavljaju u "razred smeća".

Indija i Kina su dio uspješne priče o BRICS-u. Iako je Indija stagnirala od 2011. do 2013., njen rast je ipak robustan. Ipak postoje određene strukturne neravnoteže. Nejednakost je ozbiljan problem i stalno raste, baš kao i u Brazilu, Južnoafričkoj Republici, Rusiji i Kini. Iako nejednakost nije problem sam po sebi, jer može biti rezultat općeg rasta primanja (uslijed kojeg je nešto veći relativni rast primanja najbogatijih i najobrazovanijih), duboka društvena nejednakost može biti izvor mnogih socio-ekonomskih problema. Problem je posebno izražen u državama koje imaju velik problem s korupcijom i slabom socijalnom mobilnošću pa je nejednakost rezultat nezakonitih radnji i iskrivljavanja političkog procesa.

Ipak, borba protiv "nepoštene" nejednakosti je delikatan proces koji vrlo lako može dovesti do promjene političkog smjera države iz tržišnog gospodarstva u socijalizam, što dovodi do opće gospodarske katastrofe svih slojeva stanovništva, kao što se dogodilo u Venezueli. Da bi se spriječio taj scenarij, potrebno je kontrolirati nejednakost i osigurati socijalnu mobilnost.

Zbog brojnosti svog stanovništva (1,34 milijarde) Indija se nalazi na jako niskoj razini BDP-a po glavi stanovnika te je njen gospodarski rast s bitno niže startne pozicije nego što je to slučaj kod Kine, Brazila, Rusije i Južnoafričke Republike. Indija također pati od problema nerazvijene infrastrukture, a problem stvara i daljnji rast stanovništva - problem koji Brazil, Rusija, Kina i JAR nemaju. Iako Indija kao država kontinuirano ostvaruje velike tehnološke napretke, ipak je opća tehnološka pismenost jako niska, što dovodi do niske produktivnosti radne snage.

Indija je još daleko od pozicije gospodarske sile, ali činjenica da se još uvijek nalazi na niskoj startnoj poziciji govori da će gospodarski rasti još dugo.

Kina je definitivno priča o uspjehu. Izbjegla je sve probleme koji su zaustavili rast drugih BRICS-ova i polako preuzima svoju zasluženu geopolitičku poziciju. Nastavak gospodarskog rasta izgleda stabilno, ali s opadajućim trendom. Trenutno se bori da održi rast BDP-a iznad 6%, što je šok za gospodarstvo koje je naviknuto ostvarivati godišnje oko 10% rasta BDP-a, ali ništa neuobičajeno jer je relativno puno lakše imati visok gospodarski rast na niskim razinama ekonomskog razvoja. Kako se gospodarstvo razvija, tako i rast nužno opada, što je svojstveno svim gospodarstvima.

Kina se trenutno suočava s makroekonomskom verzijom opadanja granične korisnosti, što znači da je za ostvarivanje dodatne jedinice gospodarskog rasta potrebno sve više ulaganja inputa. To je evidentno i iz podataka o ukupnoj zaduženosti kineskog gospodarstva (privatni dug), koji drastično raste od vremena svjetske financijske krize. Kineske banke u državnom vlasništvu su, da bi Kina izbjegla efekte svjetske financijske krize, davale jeftine kredite pa je narastao i ukupni dug i udio privatnog duga u BDP-u. Ukupni dug je narastao za nekoliko desetaka bilijuna dolara u razdoblju od 10-ak godina, a udio u BDP-u je skočio na iznad 250%, što je više i od jednog SAD-a.

Dugoročni problem je i nadolazeće starenje stanovništva jer će Kina u par desetljeća morati prijeći demografsku tranziciju koju su Europa i SAD prolazila kroz period od 50-ak godina. Trenutna stopa fertiliteta (broj djece po ženi) od 1,6-1,7 je manja nego u mnogim državama Europe a projekcije pokazuju da će Kina za par desetljeća imati starije stanovništvo od SAD-a i EU.



Od svih država BRICS-a jedino je Kina uspjela ostvariti ono što se očekivalo prije desetak godina. Jedina ima i mogućnost održivog budućeg rasta jer je pokazala sposobnost rješavanja strukturnih problema, što manjka svim ostalim članicama. Ali BRICS kao takav je propala ideja i propali projekt.

U samom početku to je bila skupina država koje imaju jako malo zajedničkog osim činjenice da su se u određenom trenutku u povijesti našle u sličnoj situaciji. Ali ozbiljnije povezivanje tih država u nekakvu zajedničku geopolitičku platformu, po uzori na NATO i EU, nije izgledno. Jednostavno se radi o državama različitih kultura, političkih uređenja, geopolitičkih interesa i struktura gospodarstva.